Piše : Belma Krajišnik, jedinoj svojoj sestri – Amili
Koliko ste puta u životu bili tužni i sretni u isto vrijeme? Koliko ste puta htjeli samo pobjeći od svega, popeti se na vrh planine i vrisnuti toliko jako da vas čuje cijeli svijet, a da ste u istom trenutku preponosni, uzbuđeni, željni nekoga?
Znam, prvo što ste pomislile je – ova žena je u PMS-u. Jesam, priznajem. Ali proteklih dana više nego ikad do sad želim pobjeći odavde. Izvući se iz svoje kože. Ne kidati se koliko se kidam.
Imate li nekoga ko vam je daleko? Imate- dobro. Koliko ste vezani? Puno – dobro.
Ja sam za nju vezana toliko da smo pod istim srcem rasle. Vrtile se u istom mjestu devet mjeseci. U istom periodu. S pet godina između nas. Tačno pet.
Godine i nisu velike, koliko su veliki kilometri među nama. Kilometri koji ponekad pravo zabole. Koji bole onda kada se smijem, jer želim s njom da se smijem. Bole kada plačem, jer želim na njenom ramenu da plačem. Bole kada mi se dešava i dobro i zlo.
Bole kad nisam pored nje dok pod njenim srcem kuca još jedno, maleno.
Bole kada dani dijele do svečanog čina zvanog : dolazak na ovaj svijet. Bole kada me jedno malo, čupavo, nasmijano stvorenje nazove i kaže: Keka, I miss you. Bole kada svake večeri putujem snovima u njihove zagrljaje. I gnjavim ih sve dok me jutarnji alarm ne trgne i dok, kako moj tata kaže, ne “objesim ponovo bendule”, jer odmah pomislim kako nije fer što je to bio samo san.
I onda me svi pitaju šta mi je. Pitaju se zbog čega sam ponekad čudna. Pitaju me da li me nešto boli. Da li sam tužna. Ljuta. Da li sam .. šta sam?
Nisam. Ništa od toga.
Ja sam samo željna. Njih. Da im se smijem. Da plešemo i mršamo bezuspješno zajedno. Da krečimo kuću sutra, dan pred njen porod. Da budemo jedna uz drugu i da ugledam njen široki , hrabri osmijeh tik nakon što mi na svijet donese još jedan dio moje duše.
Misli ponovo šaljem ka njoj. Šaljem joj svu ljubav. Šaljem joj i svako zrno moje hrabrosti, da se ne boji. Šaljem joj i svu snagu, da mi bude dobro. Šaljem joj sve. Jer mi bolno, jebeno fali.
“We are miles apart, but she is always in my heart.”
Foto by Nusreta Durek
