Piše : Belma Krajišnik
Kad dođe zima, uvijek me šibaju neke nostalgije. Neke uspomene, sjećanja, vrtim filmove unazad gledajući kroz prozor grijući se na šolju čaja. Mislim često o tome kako me tehnologija obuzela. Mene, sve oko mene, sve nas. Nisam ja neki ljubitelj televizora. Te tehnologije. Nisam opsjednuta tipkanjem i buljenjem u ekran. No, gdje smo – tu smo. Pobjeći od toga ne možemo.
I tako, dok gledam one pahuljice, sjetim se osnovne škole i tog rahatluka. Sjetim se jedne jeseni kada je neka organizacija koja je pomagala mojoj školi donijela punu vrećicu pisama naših vršnjaka. Pisali su pisma nepoznatim ljudima, želeći steći nova prijateljstva van mahale. Skeptično sam uzela jednu kovertu, ne znajući ko je autor riječi ispisanih na listu papira. Slabašnog, oskudnog engleskog u, tad mom, trećem razredu osnovne škole, uspjela sam razumjeti da je „moja“ Kelsey iz Texasa nevjerovatno slična meni.
Po papiru ručno isječena srca, cvjetići, poljubac koji je na usnama nacrtala maminim ružem. Bez ičije pomoći, napisala sam joj pismo. Ponosno upakovala u kovertu, olizala kraj i poduplala selotejpom, da niko, osim nje, ne bi mogao doći do riječi koje sam joj posvetila. Mislila sam da će riječi ispariti iz koverte ako je ne blindiram.
Poslala. Sva sam ponosna pričala kako imam drugaricu u Americi, a da tad nisam kako treba znala ni pronaći Ameriku na karti svijeta. Elem. Prođe mjesec. Ja sam Kelsey zamišljala i već sam si u glavi oslikala svoju daleku drugaricu nadajući se njenom pismu.
Dođe zima. Pade snijeg. Ulazi mi mama u sobu i sa osmijehom, kao da mi želi reći da smo dobili na Lotu, uruči kovertu. Srce na njoj i već ispraksanim rukopisom napisano moje ime i prezime. Vilica mi je visila do poda, osmijeh istovremeno od uha do uha i srce negdje u grlu.
Mama često spomene taj ushićeni izraz lica. Drugarica i ja već smo počele odavati tajne jedna drugoj. Počele smo smo se oslovljavati sa BFF i ne znajući šta to znači. Počele smo se pravo voljeti. Pisma su stizala češće, brže, bivala su sve opširnija. Ali s godinama se gubila čar. Prokleta tehnologija.
Došlo je neko novo vrijeme. Došli su zahtjevi za prijateljstvo na društvenim mrežama. Prošlo je od prvog pisma petnaest godina. Zbog nje sam i zavoljela tipke, jer joj umijem brže reći šta mi se zanimljivo dogodilo danas. Umijem joj za dvije minute izreći tajnu i dobiti odgovor. Umijem se nasmijati i imati je pored sebe u svako doba.
No, unatoč tome, fali mi iščekivanje. Fali mi opipljiv trag naših tajni. Meni fale one zime i ona virenja kroz prozor čekajući poštara da donese kovertu i nespretno nacrtano srce na njoj.
Zato danas opet, vireći kroz prozor, mislim o njoj.
Dok mi Skype zvoni, a ona je s druge strane. Prokleta tehnologija, rekoh li?
