Odmotava se lagano i ovaj prvi mjesec u godini. Prošlo je vrijeme čestitanja, javljanja dragim ljudima koji ne žive blizu i obilazaka onih koji su tu. Meni to predstavlja malo putovanje kroz mjesta u kojima sam bila, podsjeti me na ljude koje sam upoznala i sa kojima sam, uprkos kilometrima, i dalje bliska. Zar može biti bolji suvenir?
Prisjećajući se tako putovanja, prođem ulicama, raskrsnicama, trotoarima, trgovima, rivama. Da. Mene to posebno privlači. Ljudi su često fascinirani samo građevinama (nekad do te mjere da ih i ne pogledaju temeljito, ne dožive ih drugačije nego okom kamere), ali tako propuste priliku da vide živote oko njih, ono što svakom mjestu daje dušu. Ja, eto, gledam ulice. A kakve samo tu priče postoje.
Ako pođemo od La Ramble u Barseloni, već u prvim metrima nalazimo na najraznolikije primjere. Malo ko je prošao tom ulicom a da je obratio pažnju na zgrade koje ju okružuju. Tako smo jednom prilikom, šetajući ovom ulicom, vidjeli šibicare kako gule nekog njemačkog turistu. Lete tu stotice ko od šale. Našali se momak iz naše grupe pa reče: „Budalo jedna, batali to i idi dok se još imaš s čime vratiti kući!“. Sve fino, na čistom bosanskom jeziku, koji dotičnom Nijemcu nije bio baš poznat. Okrenu se lik, taj šibicar, pogleda u momka iz naše grupe i reče mu: „Hajd’, jarane, razguli odavde, nemoj mi kvarit’ pos'o!“. Na još tečnijem bosanskom jeziku. Naravno da smo se izvinili „zemljaku“ i krenuli svojim putem. Nije lako zaraditi hljeb na tom zapadu.
Koliko je ulična kreativnost bitna, vidjela sam u Skadru, na jednoj od glavnih ulica u centru grada. Automobili su parkirani kraj ceste, u istom nizu je i pokoji kontejner, a na trotoaru, odmah do kontejnera, postavljen je stolić, stolica bez naslanjača i na banderi visi ogledalo. Logično – radi se o kozmetičkom salonu, street style! Tu imate usluge masaže lica, šminkanja, manikir, šta god tako opremljen „objekat“ može ponuditi. Pa se ti sad usudi i hodaj neuredna centrom Skadra!
Bilo se i u Washingtonu. Decembar, snijeg pao da je skoro pokrio travu (ali se nije zadržao na asfaltu). Ne rade škole, biblioteka, vanredno stanje. A nama valja u Department of State. Prije toga je predviđeno da pješke pređemo par blokova, gdje bi nas pokupio ugovoreni bus. Za mene je to noćna mora. Hodam na lijevu stranu i samim tim, uspješno se po nepovoljnim vremenskim uslovima isprskam po nogavicama – lijevu dokle mogu zabaciti, desnu malo manje. Već u glavi odmotavam kombinacije kako ću i gdje očistiti pantalone, da ne idem svakakva u te kancelarije. Dok hodam, osjetim kako su mi nogavice mokre, ali hrabro stupam dalje. U busu pogledam – nema fleka! Avaj! Ovo nisam predvidjela. Kod njih su, naime, ulice toliko čiste da ne možete isprljati odjeću ovako fino kao kod nas. Palo mi je na pamet kako onda turisti (koji nepravilno hodaju) doživljavaju šetnju našim ulicama – ali to je već bila previše deprimirajuća misao. Odbacila sam je i sa grupom otišla u obilazak grada.
I još jedna poznatija činjenica, za one koji su bili u Veroni. Dođeš u Veronu, obilaziš predivni grad, savršeno planirane ulice gdje je moguće da se u jednoj nađeš u masi raznih turističkih grupa koje pričaju svim zamislivim jezicima, pa odlučiš da pobjegneš od gužve. Dovoljno je skrenuti u sporednu ulicu i naći se u paralelnoj. Tišina. Kao da nekoliko desetina metara odatle nije neobjašnjiva buka. Aferim, graditelji! Ali koja je fora sa donerima? Dođeš u Italiju, imaš priliku jesti pravu italijansku hranu, na svakom ćošku miriše hrana, slatko i slano se miješaju u nozdrvama, a naše grupe pred arenom mlate džinovske donere kupljene kod Turčina, odmah pored arene. OK, odvedem ih i ja tamo, kad vidim da se ne usuđuju da probaju lokalna jela (ipak su pizza, pasta, lasagne i slična hrana neobična za naše podneblje), ali zaštoooo? Zašto je doner kod Turčina u Veroni „ultimate meal“ za naše turiste? I čudim se kako niko nije otvorio ćevabdžinicu da opasno konkuriše Turčinu.
A sad nazad na ulice našeg grada. Uredno klizave radi zimskog dojma, vozila parkirana po trotoarima, pokoji stručnjak ostavi auto na sred ceste sa upaljena „sva četiri“ – ima i kod nas šta da se vidi. I mi smo kreativni, blago nama.
Autorica: Sanja Dukić
