Naša baka nije išla u crkvu. Nije osjećala takvu potrebu i privrženost, nije imala takav odgoj. Kada je znala da neko drugi ide, govorila je: „Kupi mi, bogati, svijeće.“ Ako je znala da ide neko njoj blizak, napominjala je: „Nemoj zaboraviti da zapališ jednu svijeću za moju sestru Maru.“
Naša baka je pravila uštipke uvijek kada se sjećala svoje mladosti, svojih roditelja i neprežaljene sestre. Okupila bi nas svoje unuke i dugo pričala o sestri, teškom životu, roditeljima koji je nisu mazili. Mi smo više jeli, a manje slušali te priče. Sjećam se da je pričala o nekim svojim greškama, o potezima na koje je bila prinuđena, događajima koji su se trebali zbiti drugačije, da je bilo sreće. „Kako si mogla”, pitala sam. “Mogla sam, jer nisam za bolje znala!“
Donosila bi onda baka neku staru šerpu napunjenu zemljom i palila u nju svijeće. Pored svih priča o njenoj sestri nisam zapamtila ništa, osim da je otišla mlada, mučila se dugo i „imala jako srce“, čime je baka pravdala njene velike patnje.
Mi smo se radovali uštipcima, kao najvećoj poslastici. Baka ih je pravila brzo, bez recepta, rutinski. Bili su veliki, topli, sa kajmakom ili bez, topili su se. Koliko god da je čovjek sit, uvijek ima mjesta barem za jedan uštipak.
Baka nije išla u crkvu, ali je bila bogobojazna. Nekako je znala da sudi prema potezima drugih: taj će imati sreće, a ovaj neće. „Kako znaš, bako?“, pitala sam. „Ma znam, nema duše.“ Svoju djecu je gorko kritikovala. Sinove: „U šta si gledao kad si se ženio!“ Kćerke: „Pametnije bi vam bilo da ste više rađale. Bile bi i zdravije i sretnije!“ Baka je vjerovala u moć izlječenja rakijom, spolja i iznutra. Takođe je vjerovala da su tablete jako opasne, te da se njihova štetnost mjeri veličinom. Nadživjela je moju mamu, svoju kćerku.
„Ubiše je one velike tablete!“
Inače, mami nikad nije oprostila što je pila šumeći kalcijum, govorila je: „Ne pij to, vidiš li kolike su!“ Nikada nije bila bolesna, žvijela je dugo i stabilno. Ispravnost svoje teorije je potvrđivala time da su umirali samo oni koji se liječe.
Voljela je mušku djecu, a imala više ženske. Sa unukama joj se posebno nije posrećilo. Kada poreda nas osam, prijekorno pogleda svoju djecu i kaže: „Ovdje niko ne zna muško da rodi!“
Teško mi je da uvjerim svoju djecu da nas je baka, u stvari, nježno i jako voljela, bez obzira što smo čuli da je spuštala slušalicu kad joj iz porodilišta jave da je dobila još jednu unuku.
Sa ogromne vremenske distance sa koje gledam, vidim da je bila u pravu, sve se poredalo baš tako. Oni s dušom prošli su bolje, oni s manje duše nekako bezuspješno lutaju za srećom.
A mi, njene unuke već godinama pokušavamo da napravimo uštipke. Mijesimo, dodajemo, pržimo na manje i više ulja i dobri su, ali – to nije to. Niko ne zna tajni sastojak.
Sada u svojoj životnoj zrelosti razumijem sve. Živim kako najbolje znam, praveći greške i praveći uštipke. Uvijek kad želim da se sjetim prošlih vremena, počnem da mijesim. “Jupi, mama pravi bakine uštipke.“ Sad sam svjesna da je najbolji savjet bio: rađajte više, pijte manje tableta, jedite jabuke. Takođe znam da nije stvar u receptu, nego u ukusu uštipka tražimo toplinu koja nas je okupljala, taj osjećaj pripadnosti, koji je odnijela sa sobom. I dođe Đulzara baš kad su bili gotovi, sa nevjericom pojede jedan, zažmiri i reče: “Joj kako su dobri, nisam ti nikada pričala, ali gotovo iste ovakve je pravila moja nena!”
Naša baka je vjerovala da i sreću i tugu prati dobro jelo, baš kao što i sama vjerujem, te da ima sreće, al’ treba imati duše. Markesovski se dogodilo da smo mi, bakine unuke, nakon njene smrti počele rađati mušku djecu. I kad god palim svijeće, ja čujem taj poznati glas koji kaže: „Namijeni jednu za moju sestru Maru!“ Ne brini bako, nikad to nisam zaboravila.
Autorica: Sanja Hajdukov (Erazmo.ba)