Bolest me spriječila da dođem na Kameleonovu rođendansku/novogodišnju zabavu. Pitam Džezi kako je bilo, kaže ona: “Super, dobila sam sat!”
SAT? E gdje mene nađe? Naime, ja TO ne nosim. Iz više razloga. Prvi je što me frustrira prolaznost vremena. Drugi je, čini mi se da iz podsvijesti čujem neki glas: meni nikada u firmi neće dodijeliti sat!
Koliko god ja takvih primjera znala, koliko god godinama slušala i gledala ljude koji dobijaju jubilarne satove, vjerujem da ih mnogi niti nose, niti cijene. Ipak je to dah nekog prošlog vremena, nekih drugih temeljnih vrijednosti, nekog ponosa i osjećaja pripadnosti.
Međutim, ja nikada nisam provela više godina u nekoj firmi. Nikada nisam dočekala jubilej!
Da ne zbunim, ja sam promijenila puno radnih mjesta, radila za odlične firme, neke loše, bila šef i direktor. U svakoj stekla druga do groba, u svakoj ostavila dio sebe, mene su moja radna mjesta gradila i uništavala. Negdje sam se usavršila, negdje sam ja usavršila druge. Na mojim radnim mjestima bilo je smijeha, bilo ja patnji, predivnih ljudi, mojih vječnih prijatelja, mojih čireva, mojih perjanica, ludaka i nasilnika. Svega je bilo, samo nije bilo sata. Ja sam uvijek odlazila na korak od sata! Nekada zato što sam željela, nekada zato jer to nije bilo vrijednog mog ustajanja na njegovu zvonjavu. Perspektiva određuje da li je nešto divno ili izvitopereno. Nekome je sat ukras, nekome bi to bili okovi.
Ali, sve ima svoje razloge. Moja davno preminula majka je dobila sat za 15 godina rada. To je bilo baš u vrijeme kada je takvo darivanje imalo veliki smisao. Još na poleđini urgavirano: “za 15 godina rada”! Teško mi je da objasnim šta je nekada značila takva gravura. Nema te tetovaže, te medalje, tog ordena, koji bi zamijenio riječi: ugravirano je na poleđini! Mama je bila ponosna i uvijek je govorila: zlatan je! Moj tata, da li što je bio realan ili ljubomoran, par puta mi je prišapuno: “Nije zlatan, samo pozlaćen!”
I nikada nismo saznali istinu. Mamin sat već godinama stoji u kutiji sa njenim istinski zlatnim nakitom, nenošen. Puno puta sam razmišljala da provjerim kod zlatara, a onda kažem sebi, pa zašto – za razliku od mene, mama je sat zaslužila.
Juče gledamo film, a moji muškarci uživaju u naučnoj fantastici. Pa jedan lik, koji nije čovjek, nego program, kako mi objasni moj sin, a koji jako podsjeća na čovjeka, reče drugim takvima: “Toliko ste me uništavali da sam morao sam sebe ponovo da izmislim!”
I to mi dade ideju. Pa tako sam ja postala poduzetnica. Moja prethodna zaposlenja su me dovela u situaciju da samu sebe ponovo izmislim. A šta je tu i čudno uostalom, mnoge sam u prethodnim firmama izmislila od početka do kraja, do te mjere da oni još uvijek vjeruju da postoje. Barem to meni dobro ide.
Par puta me Saša pitao kakav poklon želim – uvijek sam jedino znala da taj surovi mjerač vremena ne želim. “Kemo sine, dok bude ljudi mjeriće se vrijeme!” – istina, pa šta, neka ga mjere oni koji su postojani, koji imaju snage, koji izdrže 15 i 20 godina u firmi. Zato tebi, moja draga Džezi, želim da u zdravlju nosiš novi sat, svaku njegovu nit i otkucaj si zaslužila.
A mi, koje ne drži mjesto, koji ne priznaju neumitnu prolaznost vremena, pa za nas vrijeme i ne prolazi, šta ima da mjerimo. Kad odlučim, staviću na ruku mamin sat i baš kako sam ponovo izmislila sebe, tako ću vjerovati da jeste zlatan.
Autorica: Sanja Hajdukov (Erazmo.ba)
