Predstavljamo vam Adrijanu Hanušić Bećirović, eksperticu za ljudska prava i međunarodno pravo, ženu koja nesebično doprinosi “popravljanju” našeg društva kroz nevladin sektor i mnogobrojne projekte.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
Zavisi od toga šta bih označila kao početak. Ako pričamo o aktivizmu, izdvojila bih početak pravnih studija, otkada sam volontirala u Birou za ljudska prava Tuzla. Uporedo s tim i brojnim putovanjima, završila sam pravne studije uz više priznanja za odličan uspjeh. Potom sam, kao međunarodna parlamentarna stipendistkinja, pola godine radila u njemačkom Bundestagu i studirala na berlinskom Humboldt univerzitetu. Nakon toga, kao stipendistkinja Francuske vlade uz priznanje sam magistrirala iz oblasti međunarodnog javnog prava na Univerzitetu u Strazburu, a uporedo obavila staž u Venecijanskoj komisiji Vijeća Evrope.
Po povratku u BiH sam radila u advokatskoj kancelariji, gdje kao svoje najljepše iskustvo mogu izdvojiti dobijanje predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava, odnosno s tim povezanu značajnu novčanu i moralnu satisfakciju ženi koju sam zastupala, čija je pravna bitka prije toga trajala dvije decenije. Nakon toga sam radila u Parlamentarnoj skupštini BiH, te kao pravna ekspertica UNDP BiH u Instituciji Ombudsmena za ljudska prava. Uporedo s tim sam godinama prolazila kroz bezbroj neformalnih obrazovnih programa i projekata. Najvrijedniji od njih je Policy Development Fellowship Program FOD-a BiH, gdje sam naučila kako istraživanjem, pisanjem i zagovaranjem uticati na unaprijeđenje javnih politika.
Zašto volite svoj posao?
Iskušala sam se, ciljano, u dosta različitih profila organizacija, što mi je dozvolilo da osjetim kakvo me to radno okruženje najviše ispunjava. I shvatila sam brzo da se najbolje osjećam tamo gdje su ljudi vođeni nekom višom svrhom, gdje mogu dati istinski doprinos promjenama u društvu ili zaštiti osoba kojima je ona prijeko potrebna. Duboko sam uvjerena da se svi moji talenti i dostignuća nisu slučajno desili. Posmatram ih kao darove koje moram iskoristiti na veoma odgovoran i konstruktivan način, trenutno prvenstveno kako bi bh. realnost približila međunarodnim standardima. Svaki put kada doprinesem usvajanju neke značajne presude, ključnoj izmjeni nekog zakona, ili hapšenju nekog zločinca, osjećam neizmjernu sreću.
U organizaciji TRIAL International najviše radim sa žrtvama silovanja u ratu i porodicama nestalih lica. Sjećam se da sam, kada sam počela tu raditi, prije skoro pet godina, mom šefu iz Ženeve oduševljeno govorila kako toliko volim taj posao da imam osjećaj da bih ga radila na volonterskoj osnovi, u slobodno vrijeme. Kada imate takav osjećaj, onda nesporno volite svoj posao.
Radim sa mnogo žena koje zaslužuju da ponesu titulu Super žene, koje su heroine ovog društva, ali čije su životne priče i uspjesi u ovom društvu nažalost nevidljivi. Takve osobe su moja vječita inspiracija.
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) sve što planirate?
Osim na odmoru van grada, rijetko kada je dovoljno dug. To mi je posebna boljka. Imam isuviše interesovanja i obaveza da bih mogla uraditi sve što planiram, a uvijek planiram više od onog što realno mogu postići.
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
Družim se sa djetetom i mužem, čitam, odem na čas joge ili plesa, u kino… ili, ono što mi se u zadnjim mjesecima pokazalo najefektnije za opuštanje – boravim u prirodi, uživam u čistom zraku i zelenilu, u našem novom malom carstvu s pogledom na obronke Majevice.
Životni moto?
Čini mi se teško tako nešto svesti na jednu rečenicu, zasigurno ih ima više. Izdvojiću jednu misao koju sam nedavno pročitala i prepoznala sam se u njoj: “Čini ono što je ispravno, ne ono što je lako.”
Svima nam ponekad zatreba savjet. Kome vi idete po savjet?
Mami, mužu, sestri, tati, bliskim prijateljicama. Zavisi od situacije.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
To pitanje mi postavljate zato što sam žena. Ali je legitimno, jer je odraz realnosti u kojoj se s najvećim izazovima u pogledu pomirenju interesa iz porodičnog i profesionalnog života susreću, dominantno, žene. Upravo iz tog razloga sam napisala analizu našeg radnog zakonodavstva koju je Sarajevski otvoreni centar nedavno objavio. Tu sam formulisala amandmane na Zakon o radu FBiH i preporuke šta treba mijenjati kako bi unaprijedili zaštitu prava trudnica, porodilja, majki i očeva, te unaprijedili ravnopravnost spolova.
Ono što bih voljela da uradimo jeste da pokušamo napraviti korak dalje i promijenimo postojeće diskurse. Inicijativa Super žena opravdano želi da slavi one žene koje su se uspjele ostvariti u profesionalnoj i ličnoj sferi, jer se to ne podrazumijeva uvijek, i to je super. Ja bih voljela u narednom periodu čitati takođe nešto o Super muškarcima, koje ćemo tako označiti jer su pored profesionalnog angažmana jako posvećeni svojim porodicama i ravnopravno učestvuju sa ženama u brizi o djeci i domaćinstvu. Isto kao i inspirativne priče o ženama, trebaju nam priče o „alfa mužjacima“ koji su istovremeno posvećeni i brižni očevi, i mnoge poruke kako je moguće biti i jedno i drugo. Kao i u zapadnim državama, i kod nas se to još uvijek ne podrazumijeva. Osjetila sam to prvi put kroz predrasude na koje je ponekad nailazio moj muž čuvajući svoje dijete. Njemu to kao samosvjesnom i profesionalno ostvarenom muškarcu nije predstavljalo problem – čak naprotiv, jako je ponosan na svoju ulogu i odnos s njim. Ali mene je osvijestilo o postojanju sistemskog problema.
Da se vratim pitanju, jako često sam bila ili jesam u situacijama u kojima moram birati. Ali sada mislim da život po tom pitanju trebamo posmatrati kroz intervale – interval posvećenog majčinstva, interval profesionalnog angažmana, odsustvo dva dana, divan vikend s djetetom trećeg i četvrtog dana. I tako dalje.
Obzirom na to da sam rano nakon rođenja djeteta morala početi raditi, istovremeno mi je bilo jako važno da to moja beba što manje osjeti. Instinktivno smo se odlučili za stil roditeljstva za koji smo nekada u hodu saznali da postoji i prikladna definicija – attachment parenting ili prirodno roditeljstvo. On je podrazumijevao mnogo nosanja, co-sleeping, dojenje na zahtjev, produženo dojenje i slično. Ja sam tako, u situaciji u kojoj moram birati, pokušala u tom početnom periodu ne praviti taj izbor, nego u oba područja dati svoj maksimum u isto vrijeme. To se činilo kao nemoguća misija, ali je uspjelo, uz jaku volju i nemjerljivu podršku mojih roditelja. Bilo je veoma izazovno, ali iz ove perspektive sam jako ponosna na to što sam djetetu dala svoj maksimum, a što je to istovremeno bio jako kreativan period u profesionalnoj sferi u kojem sam pokrenula neke bitne procese.
To je naravno zahtijevalo izvjesnu dozu akrobatike i iznalaženje kreativnih rješenja u mnogim situacijama. Moj muž, sin i ja smo tako u prve dvije godine njegova života putovali od Haga, preko Ženeve do Rima na mamine poslovne događaje, kako on ne bi bio odvojen od mene. Sjećam se da kada je mog muža tako u Hagu neko od mojih kolega na engleskom pitao – Znači, ti si babysitter ?, a on odgovorio: Ne, ja sam njegov otac. To je jedno od onih pitanja koje ne bi postavili ženi… Ja sam u svakom slučaju zadovoljna odgovorom.
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Uglavnom dobro. Moja mama je, već kada sam bila mala, svojim primjerom živjela i kod mene i sestre podsticala stalnu autorefleksiju i zdrav odnos prema (samo)kritici. Mislim da je to ključ ličnog razvoja, i svakog drugog napretka.
Najemotivniji trenutak u životu?
Rođenje mog djeteta i sve što je potom uslijedilo.
Tri najvažnije stvari u životu?
Porodica, zdravlje, doprinos društvu.
O čemu maštate?
Čitav život maštam, to je čak lična crta po kojoj sam poznata od kako znam za sebe. Smatram nepobitnom činjenicom da kada nešto jako želite i vizualizirate, imate odlične pretpostavke da se to prije ili kasnije ostvari. Provjereno bezbroj puta.
Trenutno maštam o kućici na selu, životu u skladu sa prirodom, sa zdravom ishranom, laganim ritmom i unutrašnjim mirom.
Spadate li u gurmanske tipove, koje je vaše omiljeno jelo?
Definitivno spadam. Posebno uživam u egzotičnim jelima. U posljednje vrijeme sve više maštam o svojoj baštici u kojoj ću uzgajati sopstveno voće i povrće. Plan je da krenem sa sadnjom sljedećeg proljeća. Koliko ću u tome uspjeti, obzirom na to da dan traje 24 sata, ostaje da se vidi…
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
Ja bih preformulisala ovo pitanje, jer ja smatram da imam moć da pravim manje ili veće promjene u BiH, što sam već i činila. U suštini, moje lično uvjerenje je da svi mi, neko manju, neko veću, imamo moć da dajemo pozitivan doprinos društvu. U tom smislu, ono što bih promijenila jeste da svi, a posebno oni koji su na nekim zvaničnim pozicijama moći, osvijestimo odgovornost koju imamo da pravimo promjene. Kada bi svako u tom smislu davao bar 5 % više nego što to uobičajeno čini, mi bi osjetili jedan prijatan talas pozitivnih promjena u našem društvu.
Na šta ste slabi?
Na ono što ja percipiram kao nepravdu, a posebno na nepravdu koja se nanosi ranjivim kategorijama stanovništva.
Kada je žena najljepša?
Ljepota svake osobe je u direktnoj vezi sa njenim ličnim zadovoljstvom. Kada je neko sretan i ispunjen iznutra, neminovno time zrači i prema vani.