Nakon jako dugo vremena, prošlu srijedu smo se sastale nas 4 prijateljice u šetnji po gradu. I tako uživajući u divnoj jesenskoj večeri u našem lijepom Mostaru, počele smo priču oko planova za nadolazeće blagdane. Gdje ćemo, što ćemo, kako ćemo…? I jedna prijateljica je spomenula kako će se ove blagdane napokon sastati cijela njena obitelj na jednom mjestu. Nisu već godinama bili svi zajedno, a i tko zna kad će opet. A kako i ne bi, kad žive na različitim stranama svijeta. I onda smo sve u isti glas rekle: “Pa čovječe, kako mi svi uzimamo „zdravo za gotovo“, to provođenje blagdanima s najdražima, a eto koliko obitelji uopće nema priliku da ih zajedno provedu”.
Things we take for granted, someone else is praying for.
I da, koliko stvari uzimamo tako pod “podrazumijeva se” i još nam je ponekad teško što nešto “moramo” poput – sastati se s obitelji iako oni žive tri kvarta od nas i s kojima se jedino viđamo po slavljima ili žalostima, ili primjerice kako ‘roncamo’ dok čistimo kuću ili kupujemo nove gume za auto, kukamo od umora zbog kolača i ručkova ili kako smo se prejeli raznih delicija ili zato što smo zakucani u minusu, a tek 10. u mjesecu… Umjesto da budemo zahvalni zato što imamo živu obitelj, topao dom kojeg čistimo, auto koje nas služi svakodnevno, zdravlje uz pomoć kojih možemo praviti razne delicije i jesti ih, posao kojim zarađujemo novac za kupovanje svega što nam je potrebno i još mnoge druge blagoslove kojih nismo svjesni.
To ne znači, da trebamo ugasiti svoje želje za više zdravlja, novca, ljubavi, sklada, ambicije za napredovanjem i bojati se svih novih želja, jer aspolutno za svakoga ima dovoljno obilja na svijetu. Ako mi želimo nečega više i dobijemo više, ne znači da je netko drugi dobio manje, odnosno da je nekome drugome oduzeto. Obilje se samo množi, kao i ljubav. Samo trebamo biti svjesni svega što imamo i biti zahvalni zato jer onda to više čuvamo i cijenimo, dijelimo s drugima velikodušno, a možda najbitnije – dobijemo još više toga. To je kao kad mi nagrađujemo djecu kad su zahvalna za male stvari, pa ih mi darujemo još većim poklonima koje strpljivo očekuju. Ili kad su nezahvalna za nešto, onda im to i uzmemo da bismo ih naučili “lekciji”.
To nas dovodi do one osnovne koju su nas učili: “SREĆU ČINE MALE STVARI”, svjesno uživanje u njima, a uživamo iz zahvalnosti. Je li to šetanje s prijateljicama, maženje s najmilijima, kartanje s prijateljima, ispunjavanje tjednih planova na poslu…nebitno! Samo da se prepustimo tim trenutcima sreće, uspjeha, ispunjenja i proživimo ih cijelim bićem.
Mislim kako nema potrebe da napominjem kako ovo trebamo primjenjivati svaki dan našeg života, a posebno u nadolazeće dane blagdana koji su najčešće ispunjeni dodatnim smijehom i radošću. A evo i jedne preporuke za ovogodišnje poklone pod borom, koji će vjerujem jako obradovati sve naše voljenje. Pored ili umjesto uobičajenih poklona, što mislite o jednom HANDMADE WITH LOVE poklonu, ali u doslovnom smislu svake riječi.
Što mislite o napisanom tekstu u kojem se zahvaljujete svom mužu, mami, sestri, djetetu…bilo kome tko vam posebno znači u životu. Da im napišete koliko vam znače u životu, što volite na njima…ma da im pokažite kako ih ne uzimate “zdravo za gotovo”. Možete napraviti u obliku pisma, čestitke, kuglice na boru, ma kako god želite, jer vjerujem da će izmamiti jedan predivni sjaj u očima vaših najmilijih i jedan dugi, topli zagrljaj.
Osvijestite. Zahvaljujte. Volite.
Piše: Maja Šimić Škutor (Modamo.info)
