Postoji niz stvari koje vam ljudi nikad neće priznati, zašto, ne znam jer i ja sam iz kategorije ljudi. Ali jedna od najnevjerovatnijih je ona da im smeta i da na njih utiče kad neko nešto priča o njima, bilo lijepo bilo ružno.
Nekoliko najčešće korištenih fraza su:
«Ma šta te briga šta ko misli.»
«Ne zamaram se mišljenjima drugih ljudi uopšte»
I arhaični tip izgovora «Nije šta kaže, nego ko kaže»
Sve to u teoriji zvuči super, svi mi, u teoriji, znamo da je važno samo ono što kažu ljudi oko nas, jer su oni ti koji s nama kroje dane i buduće dane i jer vas oni najbolje poznaju.
Ali ta teorija brzo pada na testu zvanom: Objektivnost.
Pa da, ti ljudi vas dobro poznaju, preduboko su u tom odnosu, em nisu više objektivni kad ste vi u pitanju. I šta ćemo s onom slikom koju ostavljate pred ljudima koji vas ne poznaju? Nije vam to važno. Važi. Nije.
Čak i ako nije, možda bi ponekad trebalo da bude, jer je prvi utisak beskrajno važan momenat. Mi ljudi smo skloni vjerovanju onom marketingu od usta do usta pa vam često izmakne stolicu upravo neki «trač» koji se proširio o vama. A vas nije bilo briga. Nećemo nikom reći da ste bili nervozni, da ste razbijali glavu oko toga odakle je i zašto to došlo, da ste imali potrebu da idete od čovjeka do čovjeka i govorite «Hej, nije to istina, evo upoznaj me.»
Ja to sve iz iskustva.
Postoje ljudi koji vrlo otvoreno ne vole Brankicu iako je nikad nisu upoznali. Priznaću sad i sebi i ovom blogu da sam nekoliko puta plakala tim povodom. Kad sam bila mlađa, naravno. Sad nemam vremena. Imam temu na banjalučkom forumu posvećenu meni gdje su raspravljali o tome koliko mi je visoko čelo, ko mi je platio fakultet, odakle su mi mama i tata i jesam li iz Petrova ili Drvara. O ostalim bljuvotinama ne bih.
Ti ljudi mene ne poznaju. Ja njih možda i znam bar iz nekog viđenja, ali oni uglavnom pišu pod pseudonimima pa ni ne znam protiv kojeg se vraga borim.
Ne žalim se, sama sam tražila.
Vječno pretjerujem, vječno romantizujem, vječno komentarišem, vječno se petljam gdje mi nije mjesto.
Nikad neću zaboraviti kad mi je Vesna rekla kako sam joj «ogadila» Antića i Urbana jer sam u tom nekom periodu bukvalno samo o tome pričala.
Takav tip žene. Pretjerivačica.
Uglavnom, htjedoh reći da je uticaj sredine na mene prevelik i borim se s tim kao sa ozbiljnom bolešću. Često me s puta znaju skrenuti komentari (nevažnih) ljudi i dovesti u stanje da provedem dane razmišljajući o tome gdje sam pogriješila. A možda nisam. Možda je komentator imao loš dan, a ja naletila sa svojim filozofiranjem. Ko će znati.
I tu dođem do onoga: Čim nešto moraš objašnjavati, do tebe je, nisi to dobro uradila.
Ipak ne treba zaboraviti i onaj pozitivni uticaj. Kad me hvale, kad neko voli nešto što sam stvorila, nešto na čemu sam radila, kad neko, makar i samo jedna osoba u tome na čemu sam potrošila vrijeme pronađe nešto lijepo, ja narastem, oči mi zasuze i imam osjećaj da bih mogla osvojiti svijet. Jer moje postojanje ima svrhu. Jer ja nešto dobro radim.
Zato me nervira ovo ludo vrijeme u kojem je kritika samo ono loše. U kojem su ljudi zaboravili da pohvale. Prijatelje, poznanike, radnike na mjestima koje posjećuju svaki dan, neku ideju na Fejsbuku ili kolegu na poslu. Jok, samo nam džepovi puni kamenja.
Sve ovo vodi do onoga u naslovu. Ovaj tekst je prvobitno zamišljan kao tekst o tome kako mišljenja, posebno loša, utiču na nas kroz godine. Bio je plan da imam sagovornike koji imaju 10, 20, 30, 40. 50 i 60 godina starosti i da mi odgovore na isto pitanje: Kako ono što ljudi pričaju o njima utiče na njih. A onda je Uroš, moj genijalni žuti desetogodišnjak pokvario taj koncept i učinio ga boljim.
Njegov odgovor prenosim u cjelosti, a vi učite iz njega:
«Pogađa me, ali zavisi ko priča. Ako me neko ne voli, meni je to normalno. Ali mi je gore ako neko ko mi je prijatelj da nešto ružno o meni priča. Pogađa me kad priča neko ko me voli. U prvo vrijeme pokušavam to da ignorišem, a ako se nastavi onda više ne ignorišem. Onda razgovaram sa njim. Kažem mu da me pogodilo i da to više ne radi.»
Može li jednostavnije, genijalnije? Ne može. Ali ja sam odrasla žena koja sve komplikuje, jer je zaboravila da se stvari rješavaju jednostavno.
Zato ću ja ubuduće da poslušam Ukija. A poslušajte i vi. Potrebno nam je svima da razgovaramo više jedni s drugima.
Jer premali je život da bismo ugađali svijetu oko nas. Treba nuačiti da je normalno da vas ljudi ne vole i brinuti o onima koji vas vole. I razgovarati. O svemu i uvijek. Čak i sa onima za koje znate da otvoreno šire minus stvari i o vama. Sastaćete se, kad-tad. Možda se samo niste razmjeli. A možda vam je suđeno da se ne volite.
Nemoj biti kao Brankica.
Budi kao Uroš.
Izvor: Blog s okusom krempite
