“Možeš li zamisliti da se sada spremaš da bi izašao napolje s ekipom i bio cijelu noć”, pita me žena dok smo u subotu navečer šetali po gradu, a baka-servis bio u pogonu. “Nikako”, odgovaram. Nikako ne mogu zamisliti da sam igdje drugdje, osim u našem toplom domu, da se igramo i grlimo s onim malim živahnim stvorenjem.
Svakoga dana postavljam si jedno pitanje za koje znam da nikada neću dobiti odgovor – čime sam vas zaslužio? Što sam to dobro napravio u prošlom životu da sam u ovom dobio vas dvije? Jesam li čovječanstvo spasio otkrivši penicilin? Odgovor nikada neću dobiti…
Kada se netko svako jutro budi s takva dva predivna osmijeha, veliki s desne strane i jedan mali s lijeve, život mu ne može biti ljepši. Bez obzira na posao, obaveze, brige i ostale odrasle gluposti s kojima se svi svakoga dana borimo.
Sjećam se osjećaja kad smo saznali da ćemo postati roditelji. Koja erupcija osjećaja je to bila – veselje, radost, strah, ponos… A tek kad nam je doktorica rekla da će biti curica, ne znam kako je onaj stolac na kojem sam sjedio ostao čitav koliko sam skakao po njemu od sreće. I bilo je sve ok. Bila si zdrava, rasla si svakoga dana sve više, s nama bila posvuda, dijelila svaki trenutak. I danas je tako. Nemaš ni pet mjeseci, a kao da si cijeli život s nama.
“Možes li zamisliti da se sada spremaš da bi izišao napolje s ekipom i ostao cijelu noć”, pita me moja žena dok smo u subotu navečer šetali po gradu, a baka-servis bio u pogonu.
“Nikako”, odgovaram. Ne mogu uopće pojmiti u glavi da se sada idem spremati, oblačiti pa na pice u neki kafić, a onda u klub s ekipom. Nikako ne mogu zamisliti da sam igdje drugdje, osim u našem toplom domu, da se igramo i grlimo s onim malim živahnim stvorenjem.
Biti roditelj nije lako, to svatko tko ima dijete zna. Istovremeno si umoran, iscrpljen i stalno zabrinut, ali i nevjerojatno sretan i ponosan.
Ponosan si na dijete koje svakim danom otkriva nešto novo i tomu se nevjerojatno veseli. I ti se veseliš s njim kada prvi puta otkrije daljinski od televizije, kada otkrije koliko je jastuk zabavan, a tek kada se uz tvoju pomoć počne podizati. Sreći nema kraja….
Nevjerojatan ponos i sreću osjetim svaki puta kada te mama podigne, kada te ljubi, a ti “vrištiš” od smijeha… Nevjerojatan ponos i sreću osjetim svaki puta kada me gledaš dok te hranim. Kada svojom rukicom diraš moj nos i usne. I znaš da si sigurna i da ti ništa ne može biti. Nevjerojatan ponos i sreću osjetim svaku noć kada legnem, a obje spavate, veliki osmijeh s jedne strane i mali zvrckavi s druge….
Nikad nisam bio ponosniji nego u trenutku kada smo se tvoja mama i ja samo pogledali i bez riječi krenuli u rodilište. Nikad ponosniji nisam bio nego kada me tvoja mama držala za ruku i u trenucima najveće boli znala da će sve biti u redu. Kada sam u njezinim očima vidio život…
Ljubav i sreću mnogi su pokušali definirati i staviti u neki okvir. Tisućama godina čovječanstvo stremi tomu, a rijetko tko to uspije. Ja sam uspio… Ljubav – to ste vas dvije….
Trebam li se opet pitati, čime sam vas zaslužio? Mislim da više ne trebam….
Izvor: klokanica.hr
