Poliamorija je složenija pojava nego poligamija. Možemo li zaista voljeti više ljudi istovremeno, istražuje Ivan Selečić….
U monogamnim vezama od partnera očekujemo da naprosto budu najbolji, bez specijalnih očekivanja od nas samih. To se pravda idejom bezuslovne ljubavi, iako mnogi često imaju snažnije receptore za to da li dobijaju bezuslovnu ljubav, nego za to da li je i sami daju.
Bolje je biti solo nego s nekim ko ne ispunjava sva naša očekivanja, ako su ona nerealna, tim gore po realnost. Ali, današnjica donosi i novo pitanje: Da li je ta „prava“ osoba danas ustvari množina, a ne jednina?“
Evo, upoznali smo svijet, doživjeli najbolje od njega i pod riječju „normalno“ imamo iskustva koja su prije 80 godina bila nezamisliva. Na tom meniju „sticanja iskustava“, ekstremnih, pa i takmičarskih kojima naša kultura očigledno stremi, s težnjom za maksimumom u svakom području – zarađivanja, trošenja, seksa, ljubavi, napora, odmora – kako tu prolazi monogamna ljubav? Veza s jednom osobom? Može li jedna osoba uvijek zadovoljiti naše narasle partnerske apetite?
Možemo li nekom reći: „Ti si pravi za mene“, stati iza toga i prestati da razbijamo glavu nije li iza ugla trava ipak zelenija, zabava luđa, seks bolji? Ili je to danas jednostavno postala preteška odluka koja od nas traži veće involviranje nego što smo spremni da damo? Ne znam jesu li ljudi zaista monogamni stvorovi, kako nas uvjeravaju društvo, crkva, istorija i tradicija.
Različita društva širom svijeta poznaju različite oblike veza, s jednom ili više osoba. Monogamne veze u našoj kulturi ekskluzivne su – ako ste u braku, stupite li u još jedan, to se računa u kriminal, a stupite li u još jednu vezu koja nije brak, na to se u najboljem slučaju „ružno gleda“. Je li tako bilo oduvijek, niko ne može reći sa sigurnošću. A ako nije, ako je to samo faza, je li ta faza, sa savremenim standardom, emancipacijom i individualnošću, pred sobom ima nove izazove? Ne možemo reći da joj se vidi kraj, ali da je se javljaju i razmišljanja koja su out of the box – to opet ne možemo poreći.
Je li prirodno da se ljubav – emancipovana od monogamnog braka – sada emancipuje i od same monogamije? Jesu li svi ti frined with benefits (prijatelji koji imaju seks), fuck buddies (oni što imaju seks pa se i sprijatelje), klasični ljubavnici, one night standovi, grupnjaci, svingeri, sve to što postoji… malo-pomalo skicirali cijelu novu koncepciju odnosa među ljudima – poliamorne veze? Veze u kojima učestvuje više osoba, koje mogu biti u vezi s više osoba.
Sad će svi graknuti: možemo li voljeti više od jednog?
Pa to je suprotno svemu što su nas učili? Ali, odgovor na to pitanje se ne uči – on se otkriva u sebi, ne mora biti isti u svakom trenutku života, u različitim fazama života vrlo je vjerovatno da se prema toj mogućnosti odnosimo na drugačije načine. Poliamorija je velika promjena u odnosu na monogamiju, na kojoj počiva sve – društvo, porodica, pa i privatno vlasništvo. Naravno, u ovom sastavu neko može i dalje odlučiti da bude monogaman, ali monogamija je jedan od milion oblika odnosa, ne onaj jedini, božji, posvećen, zakonit…
Predrasude
Rasprostranjeno je mišljenje o poliamoriji kako se ovdje zapravo (ipak) radi o paru u svojevrsnoj otvorenoj vezi, gdje oboje partnera imaju i seksualne odnose „sa strane“, tj. prva pogrešna ideja o poliamoriji je ta da postoji „središnji“ par u kojem oba člana blagonaklono gledaju na partnerovu „preljubu“, a druga je ta kako su odnosi u koje oni ulaze izvan te osnovne veze isključivo seksualne prirode. Emocionalna ekskluzivnost pri tom ostaje privilegija „pravog“ partnera.
To nije tako. U poliamornim vezama ne postoji „središnji“ par, one nisu hijerarhijski poređane, nego su decentralizovane poput interneta, i svi koji se nalaze u ovom krugu jednako su vrijedni kao partneri. Moguće je, naravno, da neko i ovdje stupa u odnose koji su samo seksualni, ali to je stvar njegovog izbora, a ne logika takvih odnosa koji mogu biti emotivno angažovani i na svaki drugi način pružati osjećaj „punoće“, s više osoba, a ne samo u monogamnom kontekstu. Poliamorija, na srpskom „višeljublje“, znači upravo to – da volimo više ljudi odjednom.
Društvo
Nakon vijekova monogamne tradicije, koja i danas vrlo strogo gleda na otklone od „jedan na jedan“ standarda, mnogim ljudima su poliamorne zajednice jednostavno – previše. O njima monogamisti razmišljaju o zastranjenju koje, ako se već događa, treba da ostane iza zatvorenih vrata i ni na koji ih način nije potrebno javno isticati. Možda bi i vama bilo čudno da se, na primjer, nađete na roštilju na koji stižu dva para, jedan tip koji je solo i – poliamorna petorka, u kojoj su u vezi svi sa svima. I onda još kao zajednica tumače sve svoje aktivnosti – „Mi uređujemo tavan“, „mi idemo na more“, „mi smo nabavili psa.“ Ili – Ines, jedna od članica petorke, je trudna.
Kako, s kim – od dvojice ili trojice muškaraca u petorci, ko je otac? Onaj biološki, ili svi? Poliamorne veze ne mogu se promatrati iz svjetla monogamije – o tome kako ovakve partnerske grupe funkcionišu ne bi trebalo izvoditi pretpostavke iz vlastitih, nepoliamornih iskustava. Članovi zajednice su oni koji definišu svoje odnose i imaju pravo na vlastiti pogled na ljubav. Ako to odluče da podjele sa vama, to bi povjerenje bilo lijepo poštovati, a ne provocirati.
Statistika
Iako njeni korijeni sežu u praistoriju, uz mogućnost da je kao oblik odnosa i starija od monogamije, poliamorija još nije predmet opsežnijih naučnih istraživanja. Kao fenomenu, poliamoriji, koja označava emocionalnu vezu u kojoj učestvuje više od dvoje partnera, pristupa se kao obliku takozvane „konsezualne nemonogamije“, dakle nemonogamije za koju svi partneri dobijaju i daju dobrovoljni pristanak. Ne zna se kolika je zastupljenost poliamorije u opštoj populaciji, ali američka psihoškinja Terri Conley sa univerziteta Michigan procijenjuje kako je u SAD-u oko pet odsto populacije imalo iskustva s poliamorijom.
Mali broj dosad sakupljenih podataka pokazuju kako je lezbijska, gej i biseksualna populacija blago sklonija ovom tipu odnosa u odnosu na straight heteroseksualnu. Online istraživanje u kojem je učestvovalo pet hiljada poliamornih osoba pokazalo je kako su oni obrazovaniji u odnosu na prosjek populacije, otvoreniji su, komunikativni, hvataju se u koštac s emocijama, ali i da nisu posebno imućni. Čini se da više streme novim iskustvima, nego sticanju bogatstva. „Puno razgovaraju, puno pregovaraju, i na sto iznose ono što osjećaju“, kaže Bjarne Holmes s Champlain koledža u Vermontu, vođa istraživanja. „Za monogamne bi bilo mudro da ih u tome čak i imitiraju.“
Ljubomora
Kad nekog pitamo kako bi se osjećao da njegov partner uđe u odnos drugom osobom, odgovor će obično biti: nelagoda, strah, ljutnja, osjećaj odbijanja, ljubomora. Osobe u poliamornim vezama nemaju takve reakcije. Za njih poliamorija nije nevjera, nego – viševjernost. Ističu postojanje tzv. „komperzije“ – zadovoljstva zbog emotivne i seksualne realizacije partnera (i) s drugom osobom, osjećaj sličan onom „kao kad ti najbolji prijatelj dobije posao svojih snova“.
U grupi od 200 poliamornih osoba, kad se radilo o ljubomori, nije bilo razlike između žena i muškaraca. To ne znači da su poliamorne osobe imune na ljubomoru, ali strategija nošenja s njom je drugačija – kad je osjete, izlažu je i cijela grupa priča o onom što ih muči. Tipični su razgovori o ličnim granicama, o tome što je uzrok ljubomore i koje su potrebe osobe koja ljubomoru osjeća ostale neispunjene, a čije bi neispunjenje moglo biti uzrok ljubomore.
Tekst: Ivan Selečić
Izvor: elle.rs
