“Živjela sam sa cimerima, kasnije sa mužem, a sada živim sa mužem i dvoje male djece i shvatila da besprijekorno čista kuća postoji samo u bajkama.”
Toni Hamer je majka dvoje djece koja piše interesantne i šaljive priče za mnoge sajtove, a priča o čistoći i održavanju kuće uz malu djecu je samo jedna od njih:
“Sa svojom porodicom ne živim u prljavštini, ali moja kuća je konstantno u haosu.
Nemam potrebu kao većina žena da po cio dan idem po kući i nešto brišem. Ako hodam bosa po kući i zgazim na mrvicu, ne trčim momentalno po metlu. Zaista želim da živim u kući koja se besprijekorno sija, želim da moji prijatelji koji dođu u goste kažu: “Tvoja kuća je prečista! Kako ti to uspijeva?”
Uprkos svim mojim željama da živim u kući koja sija, to je nemoguća misija naročito sada kada imam dvoje male djece.
Prosto je nemoguće držati kuću u savršeno čistom stanju kada imate malu djecu. Ona su poput malih mašina za uništavanje reda u kući. Ona kao da se probude sa prljavim rukama, bez obzira na to što ste ih okupali prije spavanja. Do momenta kad sjednu za sto da doručkuju oni već naprave haos. Sve što dodirnu do tog trenutka – zidovi, toalet, prekidač za svjetlo – sve će to imati otiske njihovih malih prljavih prstića u roku od minute nakon što su izašli iz sobe.
Ulažem neviđene napore da održavam kuću, vlažne maramice su prisutne u svim prostorijama i brišem apsolutno svakog slobodnog trenutka koji mi se ukaže. Čak držim i raspored čišćenja u kući kako ne bih propustila nešto da očistim, ali moju djecu naravno nikako ne zanimaju moji rasporedi i planovi za čišćenje. Čak šta više, mislim da mi ih namjerno kvare. Znaju da ponedjeljkom čistim toalet, pa naprave haos u toaletu u utorak ujutru.
Znate i onaj osjećaj kada vam se dijete obrati ljubazno za voćku u sred nekog posla po kući pa mu kažete da može da uzme voćku, ali da je pojede za stolom. Ah, kakva zamka… Nisam sigurna da postoji jedno dijete na planeti koje sjedi mirno dok jede voćku. Kao da postoji neko nepisano pravilo u malom dječijem mozgu da uzme voćku i krene da se šeta sa njom po kući i umrlja sve moguće predmete koji mu se nađu na putu, ili da uzme zalogaj i istisne sav sok iz pomorandže po svježe obrisanom parketu, u tom momentu prođu njegova braća ili pas i razmažu taj šećer svuda po kući… Situacije u koje ulazim od kad imam malu djecu su nemoguće.
Da ne pričam o vječitom problemu sa igračkama koje ma koliko se trudila da pokupim jednostavno ne uspijevam sve da postignem i uvijek se čini da baš ona jedna mala drvena igračka koja se zaboravi uspije da završi pod mojim bosim stopalom.
Nikada nisam bila dobra spremačica, ali sam uvijek pokušavala da budem. A sada sa djecom se to čini jednostavno nemogućom misijom. Očistiću kuću kada odrastu i odsele se. Do tada, ne morate da se izuvate kada dolazite u goste i ubijedite sebe da je ta barica koja se nalazila na kauču, i na koju ste upravo sjeli samo obična voda. To bih ja uradila.”
Izvor: zenskikutak.rs
