Zaljubljenost je akutno, euforično stanje svijesti koje se odlikuje izmijenjenom percepcijom stvarnosti, poremećajem prioriteta i neosnovanim optimizmom pojedinca. Najčešće se liječi udaranjem glavom o zidove, lomljenjem srčanog mišića i trljanjem realnosti na pacijentov nos. Zaljubljenima, odnosno oboljelima što ranije treba ukazati na razliku između ljubavi i zaljubljenosti kako bolest ne bi galopirala.
Neophodno je ponavljati im što češće da prave ljubavi i jake veze prvenstveno znače jedenje g***** zajedno, zatim usaglašeno veslanje čamca iako je bušan kroz najveće oluje, kao i trčanje po pljusku i grmljavini držeči se za ruke do prvog zaklona koji vrlo vjerovatno nećete ni znati gdje je. Od krucijalne je važnosti ponavljati ovaj tekst što češće da bi svi oni koji misle da je ljubav med i mlijeko, mirno more i šetnja u suton po plaži dok talasi golicaju stopala shvatili da ljubav nije samo to.
Ljubav može da zaradi titulu „Prava“ samo onda kada prođe ispite, kad prejaše prepone, kad se par puta rodi iz pepela i kad izuči alhemiju da sva govna i žuč koje životna bujica nanese u svakodnevnicu pretvara u zlatne ljuspice. Tad se dokazuje, spašava i najbitnije – tad raste. Sve ostalo, nije vrijedno klasifikovanja ni blizu ljubavi i ostaje samo na pokušaju, lijepoj namjeri, ideji.
U shvatanju toga obično svi padamo, jer nas odvajkada bajke uče frazama „i živjeli su srećno do kraja života“, jer u časopisima učimo da bez trbušnjaka nećemo biti u stanju da nađemo ljepšu polovinu, ili vi ukoliko imate celulit ćete crći same bez jačih polovina koje bi vam životu dale smisao. Sistem je počeo da nas uči da volimo sebe samo kroz to kakvu sliku drugi imaju o nama. Zato je većini samopouzdanje u k****. Pa smo tako počeli da mislimo da valjamo samo kad nas drugi hvale, da smo lijepi samo ako nam drugi daju komplimente, da smo pametni samo ako nam se drugi dive.
I tako, razapeti između tuđih očekivanja i sopstvane sujete, prestanemo da cijenimo sebe ako nemamo nekog ko će nam biti potvrda da valjamo. Tada dolazimo do jedne velike istine koja glasi da je zaljubljenost proces u kom koristimo drugu osobu da bismo kroz nju više voljeli sebe. Zaljubljenost i požuda su vražje rabote i obično znače uzimanje, uzimanje i još uzimanja, a to je daleko od ljubavi jer ljubav je davanje, davanje i još davanja i puštanje, puštanje i još puštanja. Sujeta to vrlo teško razumije, jer ona je monofazna dok ljubav koristi obnovljive vidove energije, jer sujeta komunicira samo binarnim, a ljubavi se služe nemuštim jezikom.
Ne odustajte od ljubavi lako i brzo. Naučite razliku između ljubavi i zaljubljenosti, između prevare i varanja, između greške i grijeha, veze i vezivanja, između nedostajem te i nedostaješ mi… Tad ćete u sebi naći volje i razloge da budete tolerantniji, pitomiji i slobodniji. Da budete životni saputnici. Otpočinjite veze ne zato što niste sposobni da budete sami, već zato što je život duplo ljepši kad dvoje sposobnih sami uljepšavaju živote jedno drugom. Zauvijek. Jer prave ljubavi su bezgranične. Možda jedino, tamo negdje poslije zauvijek, odmah iza vječnosti, pa kroz crvotocinu i onda tu ako se propneš na prste i stavis šaku na čelo da se zaklonis od njene zaglušujuće svjetlosti – možda joj tek tad nazreš kraj. Mada čisto sumnjam i tad.
Izvor: blogdan.rs
