Majčinstvo, iako je najosjetljiviji dio života svake žene, naročito je plodno tlo za osude. Osjetila je to na svojoj koži i naša Silvija i prije nego je postala mama…
Pročitala sam jednom negdje ovakav komentar vezan uz roditeljstvo i roditeljske obaveze: ‘Potrebno je jako malo da bi se nekog muškarca proglasilo sjajnim ocem, ali još manje da bi se neku ženu proglasilo lošom majkom.’
– Joj, moj muž je divan! Svako jutro malom spremi doručak! – načula sam neki dan na tramvajskoj stanici djelić razgovora.
Pa… da. Svako jutro. Zar bi ga neka jutra trebao ostaviti gladnoga? I zašto kad majka svako jutro sprema doručak, onda se to smatra normalnim i uobičajenim, a kad otac nahrani svoje dijete, onda je on junak čiji se herojski pothvat prepričava još danima?
Loša i prije nego sam postala mama
Ja sam eto tako saznala da sam loša majka i to prije nego sam uopće i postala bilo kakva majka. Evo šta se dogodilo… Uz uobičajen posao, povremeno radim i kao turistički vodič. S obzirom da imam i svakodnevni ‘od ponedjeljka do petka’ posao, ne putujem baš često, ali otputujem preko vikenda jednom do dva puta mjesečno, kako mi već ostale obaveze dopuste. Volim to, uživam u putovanjima, a i dodatna zarada nije za bacit, pogotovo sad kad dolazi beba.
Kad sam saznala da sam trudna, na jednom od prvih pregleda pitala sam ljekara smijem li i koliko često putovati.
On mi je odgovorio doslovno ovako:
– Pa što ćete doma? Neka to ne bude ništa prenaporno, nemojte putovati u krajeve gdje ima zika virusa i sve će biti u redu. Vi niste bolesni – trudni ste i to je normalno i zdravo stanje i zapravo smijete sve što ste smjeli i dosad. Naravno, nećete putovati kad vam trbuh već bude velik, ali u prvom i drugom tromjesečju možete bez problema.
Odlično!
Već za nekoliko dana zvali su me iz turističke agencije za koju povremeno radim i pitali bih li vodila grupu u Veneciju. Dvodnevni izlet, relativno mala grupa, moja omiljena i dobro poznata destinacija.
– Da, naravno. Slobodna sam taj vikend – odmah sam pristala.
Krenuli smo u pet ujutro. Bilo je divno proljetno vrijeme i put je bio vrlo ugodan, autobus udoban, a grupa zainteresirana i vesela. U stankama između mojeg tumačenja povijesti i zanimljivosti o Veneciji, ćaskala sam s vozačem. Razgovarali smo malo o vremenu, malo o detaljima puta, o prošlim putovanjima, uglavnom sve ugodno i opušteno.
– Već dugo radite kao vodič? – pitao me vozač.
– Pa evo, već nekoliko godina.
– Aha, lijepo – rekao je. – A imate li djece?
– Pa… još ne. Osim ovog koji mi je trenutno u trbuhu – odgovorila sam mu uz smijeh.I tad kao da je nešto puklo. Vozač se uozbiljio i čvršće stisnuo volan.
– I ti ovako putuješ? A trudna si? – zagrmio je. Primijetila sam da je naglo prešao na ‘ti’.
– Pa da. Zašto ne bih putovala?
– Jesi ti luda? Ovako u autobusu, a trudna! Što ako ti se nešto dogodi? Trudnice se moraju čuvati… Budi doma i čuvaj to dijete! Svašta!
Taj pogled rekao je sve
Nije TO baš izgovorio ali to je bio taj pogled, vidjelo se da mu je na vrhu jezika: ‘Ti si LOŠA majka!’
Nastala je neugodna tišina
Došlo mi je da ga pitam: ‘Oprostite, a vi ste ginekolog? Ovo vozite autobus u fušu, a inače ste specijalist opstetricije i porodništva?'Naravno, nisam rekla ništa takvo jer kad si na putu nikako se ne želiš posvađati s vozačem. Umjesto toga sam ga pitala:
– A vi imate djecu?
– Da. S jednom bivšom ženom kćer i sina, a s drugom još jednog sina. Ja ZNAM što su djeca.'A sigurno znaš i kako je to biti trudan’, pomislila sam. Ali, dakako, opet nisam ništa rekla.Kad smo stigli u Veneciju sve je išlo kao po špagi: brodom smo se prevezli do središta grada, napravili obilazak i ostatak dana proveli u ležernoj šetnji, ispijali kafu gledajući gondole i kupovali suvenire.
Misli su me ‘okupirale’
No stalno mi se po glavi vrtio onaj komentar iz autobusa. Evo mene, kao što to loše majke i inače čine, šećem sa svojim djetetom jednim od najljepših gradova svijeta. Kad se umorim, baš kao što bi svaka loša majka napravila, sjednem da se odmorim. Kad ogladnim, pojedem lagan ali hranjiv mediteranski obrok, baš kao što sve loše majke rade.Da, pretpostavljam da mi se na putu moglo nešto dogoditi, baš kao što me i u Zagrebu mogao pogaziti tramvaj. Ali, čovječe, odakle ti pravo da o bilo čemu sudiš, da me prozivaš za nešto za što nisam kriva i da se petljaš tamo gdje ti nije mjesto? I u kojem trenutku si pomislio da mi uopće treba tvoje mišljenje?
‘Što bi o tvojim očinskim sposobnostima rekle tvoje dvije bivše žene i djeca čije si odrastanje najvjerovatnije propustio? I zašto sam ja tako prokleto pristojna pa ti to sve skupa ne saspem u facu, nego umjesto toga šutke slušam tvoje gluposti?’, svađala sam se u mislima s bezobraznim vozačem. I drugi dan putovanja i posjet otocima lagune prošao je u najboljem redu. Vratili smo se u Zagreb prema planu i sve je bilo ok. Nastojala sam više se ne opterećivati stručnjakom za trudnoću i majčinstvo iz autobusa i u sljedećim danima više nisam ni mislila na njega.
Nakon otprilike dvije sedmice došao je termin sljedećeg zakazanog pregleda kod mojeg ljekara. Veselila sam se novom ultrazvuku i prilici da opet vidim svoju bebu. Sjedila sam u čekaonici i prebirala po svojim nalazima i slikama s prethodnih ultrazvuka. Sve te papire složila sam u posebni plastični dvobojni fascikl s vrpcom. Sjećam se da sam dugo birala taj fascikl. U papirnici je bilo svakakvih: kartonskih za 8 kuna, običnih plastičnih za 10 ili ovakvih u dvije boje za 14 kuna.
‘Za moju bebu samo najbolje!’, pomislila sam.
– Dajte ovaj za 14 kuna! – rekla sam prodavačici.
I onda sam se ulovila..
I tako, dok sam ja u čekaonici trudničke ambulante razvrstavala svoje papire u kvalitetnom, plastičnom, dvobojnom, ‘skupocjenom’ fasciklu, pogled mi je slučajno pao na hrpu papira koje je jedna druga trudnica držala u krilu. Pomislila sam: ‘Hm, vidi kako to drži neuredno. I ima običan fascikl od kartona. I već sad su joj se uši napravile. Ona je…’ – Što? Loša majka? Naglo sam se zaustavila jer sam shvatila da iz mene progovara vozač autobusa koji šakom i kapom dijeli osude. Shvatila sam da je jako lako poskliznuti se i prijeći na drugu stranu i da u svakome od nas čuči jedan mali osuđujući crv koji će se aktivirati zbog najobičnije sitnice. Na to niko od nas nije imun, ali ako smo toga svjesni, onda možemo pokušati to promijeniti.
Zvuči poznato?
Majčinstvo, iako je najosjetljiviji dio života svake žene, naročito je plodno tlo za osude: ona koja prirodno rodi je bolja majka od one koje je išla na carski, ona koja se pri porodu muči bolja je od one koja uzme epiduralnu, ona koja doji je bolja od one koja dijete hrani na bočicu, ona koja je doma s djetetom je bolja od one koja radi… Ma gluposti! Odakle nam pravo biti takvi i suditi o životima ljudi koje ne poznajemo? Što bilo ko od nas zna o životu onog drugog i njegovim razlozima zašto hrani bebu na flašicu, zašto putuje i zašto kupuje kartonske fascikle? Sabrala sam se, nasmiješila se ženi do sebe i pokazala joj sliku s ranijeg ultrazvuka. I ona se nasmiješila i meni pokazala jednu svoju sliku. Gledale smo tako naše male bebe na crno-bijeli fotografijama, bez ikakve osude. A onda je iz ordinacije provirila medicinska sestra i pozvala me unutra…
Izvor: hayat.ba
