Mladi, talentovani i sve popularniji poeta Stefan Simić piše o tome kakvog to muškarca svaka žena treba da ima makar jednom – ako već ne zauvijek, u svom životu.
Muškarca, koji će vidjeti u njoj nešto, čega ni sama nije svjesna. Nekoga, ko će joj dati potpunu slobodu, ali i sebe.
Svaka žena treba da ima nekoga, ko neće njome da se hvali prijateljima, da je mijenja, da joj nudi brak, da samo kako da je prisvoji ili povali.
Svaka žena treba da ima bar jednog učitelja ljepote, koji će u njoj da voli i probudi nju.
Pravu nju, najbolju nju, najljepšu nju… Otmjenu nju, drugačiju nju, posebnu nju…
Umjetnik neće da je vodi na skupe večere, neće da je impresionira brzinom svojih kola, neće da joj se hvali brojnim poznanstvima, samo će da je voli, voljeće sve njeno.
Pustiće je da igra svoju igru, ne tražeći od nje ništa više od onoga što je spremna da mu ponudi…
Umjetnik neće da kopa po njenoj prošlosti, neće da se miješa u njenu budućnost, neće da skraćuje njen telefonski imenik i produžava dužinu njene suknje.
Ne, on će da je voli dodirom i pogledom koji oslobađa, dopustiće joj da se rascvjeta pored njega.
On će osjetiti njen ritam, njenu frekvenciju, i znaće kada i koliko da joj se daje…
Probudiće njenu fantaziju, maštu, snove, vratiće je tamo gdje je bila najsrećnija – u godine rane mladosti, gdje je sve prepreke prelazila sa lakoćom.
Umjetnik neće da joj obećava kule i gradove, samo će da odigra sa njom svoj najljepši ples, bez postavljanja uslova i pozivanja na vječnu odanost.
Živjeće u ovome sad, za ovo sada, a ne za neko nepostojeće sutra, ili zaboravljeno juče.
On će joj svojom spontanošću djelovati nestvarno, a i ona će se pored njega osjetiti nestvarno…
Lebdeće sa njim nekoliko koraka iznad zemlje, i sve će joj, odjednom, postati lakše i ljepše.
Njen život, njene obaveze, njen grad, njene ruke, kosa, osmijeh, sve njeno.
Sve će se pretvoriti u igru, njihov odnos će postati igra, ona će postati igra.
Šta će se to desiti sa njom kada ga napokon sretne?
Po prvi put će biti sa nekim a da je tako blizu sebi…
Po prvi put neće morati da brine o nekome, a osjećaće se prihvaćeno i voljeno.
Po prvi put, po prvi put, sve po prvi put…
Pitaće se šta taj čovjek ima što drugi nemaju?
Neće joj biti jasno kako uspijeva uvijek da je usreći, pritom uvijek nov, drugačiji, poseban?
Kako, ni ona sama neće znati da odgovori, zna samo da će pored njega pronaći i zavoljeti sebe, i sve svoje…
Samo zato što je on prvi koji je prihvatio onakvu kakva jeste…
Samo zato što se pored umjetnika, po prvi put, i sama osjetila umjetnikom.
Izvor: bktvnews.com
