Mit o velikoj ljubavi Ane Karenjine i grofa Vronskog.
Književna djela stvorila su mnoge priče o ljubavi, bolu, patnji, borbi,rezignaciji. Te priče su toliko jake da ih prepričavaju generacije i generacije. Jačina ljubavi koju su uspjeli da prikažu pojedini pisci živi i dalje kroz potonja pokolenja. Jedna od tih priča je svakako Tolstojeva priča o Ani Karenjinoj i grofu Vronskom. Njihova ljubav je bila toliko velika da je uništila oboje. Iscijedila je iz njih sve životne sokove i dovela ih do kraja – fizičkog, moralnog, psihičkog.
Susret Ane i Vronskog je bio jedan od onih koji su sudbonosni i njihovi tragovi ostaju za cijeli život. Ana Karenjina i Vronski se upoznaju na stanici. Još tada Vronski primjećuje njene oči koje će mu zauvijek ostati u sjećanju: “Njene sjajne, sive oči, koje su se činile ugasite zbog gustih trepavica zaustaviše se na njemu ljupko i plašljivo, kao da ga je poznavala”. Taj prvi pogled bio je dovoljan dapomjeri sve u Vronskom, da ga promijeni iz korijena.
Još od njihovog prvog susreta nagovještava nam se izvjesni fatalizam koji će se otkriti tek na samom kraju. U razgovoru ih prekida jedan nemio događaj koji će zapravo biti anticipacija krajnjih događaja. Taj događaj će pokrenuti začarani krug koji će se završiti kako je i počeo. Nekog čovjeka je pregazio voz. Mi na osnovu toga na početku još uvijek ništa ne slutimo. Samo je dat taj događaj kao nešto uzgredno. Tek poslije će se otkriti pravi značaj tog događaja i otkriće nam se veliko majstorstvo Tolstojevog pripovijedanja.
Nakon tog susreta, sve se mijenja u životu nesrećne Ane. Udata u mladosti za čovjeka mnogo starijeg od nje, nije nikada osjetila ljubav, neograničenu ljubav koja daje polet ljudskom srcu. Tek sa Vronskim ona upoznaje to osjećanje do kraja, do samog tragičnog kraja. Ona će izgorjeti u toj fatalnoj ljubavi. Ana Karenjina ne može da odoli svojim osjećanjima i predaje se njima. Grizla je savjest zbog toga što se desilo sa Vronskim jer je znala da je narušila moralne norme.
Razorila je sve ono čemu je bila učena – da gleda samo svoga muža i dijete, da brine o svom domu, da joj porodične vrijednosti budu na prvom mjestu. Ana Karenjina stiže čak do toga da nosi dijete svoga ljubavnika. To je vrhunac svega – ima muža, a nosi tuđe dijete. Ona to saopštava Vronskom. On je podržava u svemu. Insistira na tome da ona sve kaže mužu, da se razvede i da se uda za njega. Pored svega, Ana Karenjina je blizu svoje sreće. Čovjek koga voli je ne ostavlja samu, naprotiv, učinio bi sve za njihovu zajedničku sreću. Kada njen muž sazna istinu, njega to neće pogoditi na način na koji bi trebalo. On će misliti samo na moralne obzire i na sramotu koja će se desiti ako zato sazna svijet. Ne misli na Aninu sreću. To još više pokazuje koliko je Ana bila unesrećena životom sa hladnim čovjekom.
Ana Karenjina ostavlja muža i sina Serjožu i odlazi da živi sa Vronskim. Ni to nije bilo dovoljno za sreću. Bila je sama sa svojim voljenim, ali i tada su je izjedale druge sumnje. Ana se vraća u Petrograd i moli muža za razvod braka. On na to ne pristaje. Ne želi da postupi protivno hrišćanskom zakonu. Ana počinje da se osjeća loše u vezi sa Vronskim. Izjeda je ljubomora i strah da će je on ostaviti. U njenoj duši raste jedna misao, a to je kako će se konačno osloboditi svih muka. To rješenje je smrt.
Ona će i naći smrt ispod voza na stanici. Njeno samoubistvo je kulminacija svega. Sad je sve za nju konačno završeno. Taj događaj Anine smrti je već bio anticipiran u uvodu, pričom na stanici o čovjeku koga je udario voz. Krug se zatvorio…Kada pročitamo roman Lava Nikolajeviča Tolstoja Ana Karenjina, u našim srcima raste jedno pitanje: koliki je zapravo Anin grijeh? Sve što je činila činila je zbog ljubavi, a znamo da je ljubav najljepše i najjače osjećanje koje vlada univerzumom. Ostavljena od svog muža na milost i nemilost njegovoj ravnodušnosti, sama sa velikom emotivnom prazninom, Ana nalazi toliko željenu ljubav u Vronskom.
Ona konačno voli! Voli svom jačinom svog srca i svoje duše! Ali ta ljubav nije slobodna. Zarobljena je lancima društva, morala i porodičnih vrijednosti koje su narušene. Anina tragična sudbina samo je putokaz da se protiv prave ljubavi ne smije ići jer to može dovesti do tragičnih posljedica. Svojim tragičnim krajem, tim sebičnim činom, Ana Karenjina je učinila kraj ne samo svom životu več i životu grofa Vronskog, koji je bio spreman na sve za njenu ljubav. Uništila je onog koga je najviše voljela. Vronski je živio, a da nije bio živ. Život mu ništa nije vrijedio bez nje.
Otišao je u dobrovoljce spreman da umre u ratu jer nema više razloga da živi. Nijedna druga žena u njemu ne može probuditi osjećanja koja je probudila Ana Karenjina, nijedna druga ne može učiniti da je zavoli ljubavlju kojom je volio Anu, ljubavlju koja je mogla pomjeriti čitav svijet. Ta ljubav nije bila dovoljna za sreću. Uvijek im je toliko malo falilo, a to malo nisu mogli da dobiju. Sudbina je išla protiv njih. Jedna od najvećih ljubavi u književnosti, ljubav između Ane i Vronskog, nije mogla da se održi.
Fatalizam života je pokazao svu svoju surovost. Nisu mogli odvojeno, nisu mogli zajedno. U tome leži sva tragedija njihovog odnosa. Kao i u životu, kada se sreći uvijek za nešto malo ne da, nešto malo fali, tako je i u romanu. Ipak je život taj koji diktira književnost, a ne književnost život. Tako je i jačina ljubavi u životu dala osnove za ovu ogromnu ljubav u romanu. Realnost života i fikcija romana dali su nam priču koja nikog ne ostavlja bez daha, priču koja idalje živi, i živjeće sve dok u ljudima počiva ovo osjećanje ljubavi.
Izvor: zenskikutak.rs