Al‘ rekoh samo “Zdravo, Selma!
I molim te ne naginji se kroz prozor.”
Vlado Dijak je stihove ove nezaboravne pjesme posvetio svojoj velikoj ljubavi Selmi Borić. Zahvaljujući Goranu Bregoviću, pjesma je postala jedan od najvećih jugoslovenskih rok hitova, a 1961. godine je uvrštena i u “Panoramu bosanskohercegovačke poezije”.
Selma, junakinja hita, danas zajedno sa svojim uspomenama stanuje u Zagrebu.
“Otpjevan je trenutak mog života, događaj sa sarajevskog novog kolodvora 1949. godine. Za mene je to najdraža, nježna, topla, ljudska riječ, pjesničko sjećanje na jednu divnu mladost”, rekla je Selma Borić.
“U to vrijeme pohađala sam Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu, a roditelji su mi živjeli u Zenici. Često sam sretala Vladu na ulici, a viđala sam ga i na korzu. On je bio zaljubljen u mene, ali ja to tada nisam znala, jer mi nikada nije rekao. Jednom prilikom kada sam odlazila kući srela sam ga i on se ponudio da mi ponese kofere do kolodvora, tu smo se lijepo rastali i dok sam bila u kupeu čula sam da govori:‘Selma ne naginji se kroz prozor‘. Tek 1962. godine otac mi je poslao novinski članak u kojem je bila objavljena pjesma “Selma” i tada sam shvatila da je posvećena meni. Kada sam na poslu kasnije pričala o tome kolege mi nisu vjerovale. Da bih ih uvjerila donijela sam ploču, te sam morala ići na raport kod direktora, jer je to bilo zaista neozbiljno s moje strane.”
“On je kasnije došao da studira u Zagreb, tako da smo se jednom sreli na Trgu Republike, odnosno današnjem Trgu Bana Jelačića. Samo smo se dugo gledali, on nije ništa rekao, a ni ja nisam ništa rekla i tako smo se rastali. Kasnije sam u jednim novinama pročitala da je radi mene došao u Zagreb na studije, ali nije imao dovoljno novca, te se ubrzo morao vratiti u Sarajevo. Mislim da je tada bio suviše zatvoren i plašljiv, a voljela bih da mi je nešto rekao……… Nakon tog susreta sa Vladom mjesec dana nisam mogla nikoga da vidim, niti sam učila…”
Na pitanje da li joj je žao što nije ranije saznala za Vladine osjećaje, te što sudbina nije bila drugačija, Selma odgovara potvrdno.
“On je bio zaista društven čovjek i volio je popiti, sjećam se kada smo se sreli 1975. godine u sarajevskoj kafani ‘Tilava’, gdje smo prvi put zajedno duže sjedili. Samo je slagao čašice i u jednom trenutku sam osjetila da je potpuno u svom svijetu, tada mi je jedan pjesnik koji je sjedio sa nama rekao: ‘On je sad sretan’, a meni su krenule suze na oči. Krajem iste godine, ponovo sam došla u Sarajevo, ali neko je javio njegovoj supruzi. Kada smo se nas dvije srele zaista sam željela da je bolje upoznam, ali ona je to odbila. Poslije sam od Vlade dobila pismo i nekoliko razglednica, ali to je bio kraj.
Novembra 1989. godine u vrijeme kada je Vlado umro bila sam u Mostaru, ali sestra mi nije dozvolila da odem na sahranu, zbog njegove supruge i djece. Iako se naša ljubav nikada nije ostvarila, njegova smrt me pogodila.”
Selma nam ne dozvoljava da padne u zaborav.
Podsjetimo se i kako je izgledao trenutak kada je Željko Bebek nakon 38 godina ponovo zapjevao ovu predivnu baladu upravo Selmi:
https://youtu.be/ss_oMtwCjxQ
Izvor:nezavisne.com, youtube