Desi se, urijetko, ali se, eto, desi, da moram izaći uveče. Naime, pozvani smo na tzv. event. To je događaj na kojem će se sakupiti svi oni što se inače slikaju po novinama, a na kojem nas dvoje najčešće stojimo negdje u ćošku i pričamo o svemu onome o čemu kod kuće ne stignemo.
Kao da se zabavljamo, pa će me poslije otpratiti kući. Zapravo, naeventima možemo progovoriti, jer čim sjednemo u auto i krenemo prema kući, isto kao da nam neko promijeni čip, pa od ljudi koji su do maloprije komentirali neki film ili predstavu postajemo ljudi koji znaju samo o računima i tome ko će ujutro iznijeti smeće.
Uglavnom, odbijam evente. Ne zato jer sam iznad svega toga, nego upravo jer sam ispod. Nikada nisam dorasla tome da se znam zabaviti na masovnoj zabavi i biti među ljudima. Zato ne slavim kolektivne Nove godine, ne idem po općenarodnim rođendanima, vješto zaobiđem porodična slavlja, a društveni događaji u meni doslovno izazivaju napad anksioznosti. Pa mi je muka od toga što je prva stvar kad me tako neko pozove negdje – šta ću obući.
Jer, to je najvažnije. Bez obzira u koje društvo ideš. A kad ideš na event, onda je to od takvog značaja da se o tome danima unaprijed priča. Naime, bude po tim eventima i onih što slikaju. Da se zna ko je bio. E, tu sad imaju dvije varijante. Možeš se praviti da ne vidiš da te slikaju, pa biti, kao, prirodan, ili se možeš praviti da znaš kako te slikaju pa pozirati. Ne znam koja mi je gora. Ako se pravim da ne vidim, onda me redovno uhvate sa zatvorenim očima, otvorenim ustima ili cigaretom. Ne krijem ni da otvaram usta, zatvaram oči ili pušim, ali, brate, grdno izgleda. Istina, malo manje grdno od onoga kad poziram. Blago onima koji znaju. Ja sama sebi uvijek izgledam kao da sam metlu progutala. S vrlo prirodnim osmijehom, vidno otvorenim očima da opet ne trepnem u kadru i zatvorenim ustima da mi se ne vide kutnjaci. Prirodno, bez cigarete. Koja dimi iza leđa. I hajd sad, nije ni bitno kako ću izgledati (što bi rekla moja majka, ni ne možeš biti ljepši na slici nego si u prirodi), ali ima poslije tih evenata i onih što uzmu pa počnu analizirati te slike i to kako si bio obučen. Pa me onda još i oderu kao mačku. Te ne valja mi torba, te vidi mi cipela, te mogla sam, vala, i usta zatvoriti i nije dobro da pušim…
A niko ne priča o tome da je jedina misao koja mi je u tom trenutku u glavi to da li bih se mogla negdje sakriti i izuti štikle. Koje me ubiše. E, zato ne volim evente. Cijelu noć provedem sakrivajući se od onih što ti komentiraju odjeću i krijući cigarete. Znate li kako je teško cijelu noć držati otvorene oči da ne trepneš u odsutnom trenutku?
Ima još jedna stvar: ja sam za druženja jedan na jedan. Ovi grupnjaci mi nikako ne idu. Hajd sa svakim po malo, a ni s kim konkretno. Ne možeš sjesti kad hoćeš. Taman kreneš, neko te zadrži. Upadaš u pola razgovora, neko upada u pola tvog, a niko nikog ne čuje jer je muzika tako glasna da samo pretpostavljaš o čemu pričaju. Pa švedski stol. Nikako da potrefim kako da uzmem ponešto a ne budem glančer s punim tanjirom. Nema mi ništa gore nego kad vidim one što se vraćaju nekoliko puta. Uvijek mislim kako se kod kuće najedeš, a ovdje jedeš reda radi. Da se domaćin ne uvrijedi. Kad se sve sabere, ispada da sam ja samo za kuće, kauča i papuča, pa to tako i prakticiram.
Ali se nekad, eto, mora.
Moj muž je odmah rekao kako će on čuvati djecu. Ajde! Sad će čuvati djecu! Žrtvovat će se za moje dobro. Ja ne znam samo kako već nije stigla Nobelova nagrada za bračno žrtvovanje nekom brzom poštom. Ta se žrtva zapravo zove “ne da mi se oblačiti odijelo i stajati cijelu noć, a ti samo idi”. Dobro. Šta ću obući? Prerovim ormar, shvatim da moram nešto kupiti i odmah mi dođe da rodim još jedno troje djece, pa da ih i ja čuvam. U ovom gradu možeš kupiti sve ono što ti ne treba. I ni jednu jedinu stvar koja ti treba. Doslovno sam obila sve prodavnice u potrazi za sakoom koji će mi pokriti strateški dio stomaka i dupeta, i jedva ga našla. Slomila se tražeći običnu crnu majicu i obične tamne hlače i došla kući ljuta na sebe. Šta je meni, koji klinac? Prvo se žalim kako nigdje ne idem, a sad kad mogu otići, žalim se što idem. Šuti, trpi, i uživaj. Ima da ti bude drago ili ćeš za kaznu peglati veš. Jedva se odlučila na odlazak kod frizera, u zadnji trenutak ipak otišla da me neko našminka, da ne eksperimentiram s alhemijom, natakarila se na štikle, sa sjetom pogledala u njih troje izvaljene pred televizorom na kojem je Spužva Bob, i hrabro se otisnula u život…
Kući sam došla prije nego se Pepeljugina kočija pretvorila u bundevu. Da kažem i to da su mi cijelu noć govorili kako me “nisu prepoznali”, jer sam valjda našminkana i obučena, što samo potvrđuje da inače izgledam kao zadnja smlata i nije ni najmanje doprinijelo mom samopouzdanju. Uspješno sam izbjegla slikanje, uspjela sam čak i progovoriti s ponekim, sako nisam ni obukla nakon sve muke, jer je bilo toliko vruće da sam mislila da ću poludjeti, a iako nisam ispušila gotovo niti jednu cigaretu, sva sam bila kao dimljena šunka.
Kako je bilo?, pita me žrtvovani. Odlično, kažem. Baš lijepo. Šteta što nisi mogao, uživao bi. Meni je važno da je tebi bilo lijepo, kaže Nobelovac. Meni je bilo divno, kažem.
Najljepše u trenutku kad sam izula štikle.
Vedrana Seksan, Gracija
