Ne mogu se sjetiti kakav je ranije bio moj život, kad me nije zanimao ni moj izgled, ni ono što nosim na sebi. Čini mi se kao da su od tada prošla stoljeća.
Sve je počelo kad nakon božićnih praznika nisam uspjela zakopčati smičak svojih ekstra velikih traperica. Gledala sam svoj trbuh koji se prelijevao preko hlača pitajući se kako sam si dopustila da se tako zapustim. Nikad nisam bila mršavica, ali nakon dvije trudnoće i brige o kući i djeci nisam imala vremena posvećivati pažnju svom izgledu.
Razmišljala sam o tome cijelo jutro i na kraju, malo prije ručka, potražila na internetu informacije o centrima specijaliziranim za mršavljenje. Zapisala sam broj jednog za koji sam već čula da je dobar i odmah ih nazvala. Od toga trenutka nadalje sve je bilo prilično jednostavno. Počela sam paziti na ono što jedem i redovito vježbati i kilogrami su se počeli topiti.
– Jedeš kao ptičica – rekao je jedne večeri tijekom večere moj muž. – To ne može biti dobro.
– Naprotiv, osjećam se više nego dobro otkad sam skinula suvišne kilograme.
– Postat ćeš premršava – nastavio je gunđati Krešo. – Ne sviđaju mi se mršave žene, sviđaš mi se onakva kakva si bila prije dijete.
Ako sam mu se sviđala onakva kakva sam bila, zašto se uvijek okretao za drugim ženama kad smo bili vani? A te su žene redovito bile vitke, ravnog trbuha i lijepih nogu. Kad je došlo ljeto, još nisam postigla željenu težinu, ali već sam znatno bolje izgledala. Uspjela sam čak ući u odjeću koja je stajala u mom ormaru još od vremena prije rođenja Maje i Jure, koji su sad imali pet i tri godine. Ali najvažnije je bilo to što sam se osjećala dobro u svojoj koži, što mi se već godinama nije dogodilo.
Željenu težinu dostigla sam u prosincu, malo prije Božića, nakon skoro godinu dana dijete i predanog vježbanja. Ali trebalo mi je vremena da se naviknem na novu osobu koja sam postala. Podijelila sam svu svoju ekstra veliku odjeću, a kad sam otišla kupiti novu, odlučila sam se za smjeliju nego što je bila ona koju sam nosila prije rođenja djece, također i zato što je moda u međuvremenu postala smjelija.
Isprva je Krešo s odobravanjem gledao na moj stil, ali s dolaskom proljeća počeo se sve više mrštiti na moje kombinacije.
– Koga želiš privući tim kompletićem? – upitao me one večeri kad smo se spremali izaći da proslavimo našu godišnjicu braka.
– Dotjerala sam se za tebe – odgovorila sam.
Iskreno govoreći, nisam se mogla sjetiti kad mi je moj muž posljednji put udijelio kompliment. Možda prije nego što smo se vjenčali.
– Misliš li pojesti išta? – upitao me ironično dok smo proučavali jelovnik.
– Naravno, večeras jedem sve – rekla sam nasmiješivši se.
Budući da sam dostigla željenu težinu, trebala sam se samo pobrinuti da očuvam postignute rezultate. Zato bih si povremeno dopustila da pojedem i ono što sam inače izbjegavala.
– Na kraju ćeš opet pojesti samo par zalogaja kao i uvijek – progunđao je moj muž.
Odložila sam jelovnik.
– Krešo, ovo je posebna večer. Zar je moraš po svaku cijenu upropastiti? – predbacila sam mu. – Što nije u redu? Zar nisi zadovoljan što sam smršavjela i što sad bolje izgledam?
– Meni si se više sviđala prije.
– Ali nisam se sviđala sebi – rekla sam. – Sad se osjećam zdravije i zadovoljnije.
Ali Krešo me više nije ni slušao. Njegova se pažnja premjestila za susjedni stol, za kojim je sjedila lijepa plavuša sa svojim zgodnim pratiocem.
Duboko sam uzdahnula. Možda je život bio bolji prije nego što sam smršavjela, pomislila sam. Kad smo platili i ustali od stola da odemo, morali smo na izlasku proći kraj stola one plavuše. Pogled mog muža bio je prikovan za njen dekolte i nadala sam se da će njen pratitelj reagirati na taj bezobrazluk, ali on je bio zaokupljen nečim drugim. Sa zanimanjem me odmjerio od glave do pete, a zatim, kad je podigao pogled do mog lica, nasmiješio se, a ja sam mu ushićeno uzvratila osmijeh.
Na putu kući jedva da sam i slušala Krešu, koji je pričao o djeci i o mogućnosti da zamijeni automobil. Misli su mi bile negdje drugdje. Jedan mi je muškarac otvoreno pokazao interes i divljenje. Pomalo sam osjećala krivnju zbog uzbuđenja koje sam osjetila. Taj muškarac je vjerojatno posve zaboravio na mene kad sam izišla iz restorana, ali svejedno je bilo lijepo sjetiti se njegova pogleda.
Ostao mi je u glavi još nekoliko dana i pitala sam se je li moguće da me muškarci stvarno primjećuju, a ja toga nisam svjesna zbog nedostatka samopouzdanja. Zato sam odlučila otvoriti oči i obratiti pažnju na to. Shvatila sam da me svugdje, na ulici, u trgovini, u banci, muškarci sa zanimanjem promatraju. Ponekad su to bili i vrlo atraktivni tipovi, za koje sam mislila da nikad ne bi obratili pažnju na običnu ženu poput mene. A shvatila sam i da godine uopće nisu važne. Prvi put kad me s očitim zanimanjem pogledao dečko od nekih dvadesetak godina, ostala sam bez daha! Uskoro sam trebala navršiti trideset i sedam i nisam mogla zamisliti da bih i izdaleka mogla zanimati tako mladog dečka.
Počela sam shvaćati da kod muškaraca nema diskriminacije kad se radi o lijepom ženskom tijelu. U uredu je pak bila druga stvar. Već sam pet godina radila u reklamnoj agenciji i svi su me pamtili debelu. Ono što sam uspjela napraviti sa svojim tijelom zaista je sve impresioniralo, ali muškarci me jednostavno nisu navikli gledati kao poželjnu ženu. Znala sam da u to vrijeme već pretjerujem s odijevanjem. Moja se garderoba sastojala gotovo isključivo od tijesnih, ultrakratkih i dekoltiranih stvari. Nisam imala ni jedan komad odjeće koji nije isticao moju figuru.
I na posao sam dolazila u provokativnoj odjeći, ali činilo se da tamo to nitko ne primjećuje. Barem je tako bilo do Leonova dolaska. Nikad neću zaboraviti dan kad sam ga upoznala. Čula sam da će zaposliti programera i mislila sam da će to, kao i obično, biti neki mladi dečko koji je tek diplomirao. Zato sam se nemalo iznenadila kad je u moj ured ušao prezgodan tip otprilike mojih godina.
– Ovo je Jadranka – rekao je moj šef. – Vas ćete dvoje zajedno raditi jer ona sastavlja tekstove za internetske stranice klijenata.
To je bila zadaća koju su mi povjerili prije nekoliko godina, a u ovo vrijeme krize to mi je spašavalo egzistenciju. Zbog tog sam dodatnog posla barem dva puta tjedno morala ostajati dokasno u uredu.
– Drago mi je – rekao je ljepotan pruživši mi ruku.
Osjetivši toplinu njegove ruke, pojurila mi je krv u obraze. Od tog trenutka Leonova prisutnost itekako je utjecala na mene. Svaki put kad sam morala raditi s njim, napudrala bih nos ili popravila šminku, ali uvijek je bio prisutan i oprez. To me sprečavalo da ne kažem ili ne napravim nešto zbog čega bih se mogla pokajati. Zato ga nikad nisam gledala direktno u oči i naš sam odnos držala na strogo profesionalnoj razini.
Zatim smo jednoga dana dobili projekt koji je sve promijenio. Bio je to jedan od onih zadataka koji su se mogli obaviti bolje da se klijent ranije javio. Stranica je morala biti savršeno funkcionalna do ponedjeljka ujutro, a to je značilo da ćemo Leon i ja morati raditi cijeli vikend. Sate i sate osmišljavali smo grafičke detalje i sve ostalo. U subotu navečer, s obzirom na to da smo obavili veći dio posla, odlučili smo otići doma.
Krešo me nestrpljivo čekao nakon cijelog dana provedenog kod kuće s djecom, a Leon je imao dogovoren izlazak sa svojom djevojkom. Naravno, imao je djevojku. Saznala sam sve o njoj iz razgovora kolega s posla. Bila je novinarka na jednoj lokalnoj tv postaji, poznavali su se tek nekoliko mjeseci, ali veza je već bila vrlo ozbiljna.
– Možda ćemo uspjeti završiti posao sutra dopodne – rekao mi je Leon – pa ćemo barem pola dana moći uživati u vikendu prije povratka na posao u ponedjeljak. Spuštali smo se dizalom do predvorja, a privlačnost koju sam osjetila zbog njegove blizine postala je neizdrživa.
– Šef je obećao da će nam dati koji slobodan dan da nam nadoknadi ovaj vikend – rekla sam naslonivši se na stijenu dizala, još uvijek preplavljena tim osjećajem.
Pitala sam se osjeća li i on isto, ali ako je i bilo tako, ničim to nije pokazivao.
– Trebat će mi koji dan odmora – rekao je. – U posljednje vrijeme imam osjećaj da samo radim.
– Nije to samo osjećaj, zaista je tako – rekla sam nasmiješivši se.
Tad me pogledao i nasmiješio se, a pogled mu se spustio prema mojim usnama. Osjetila sam da me preplavio val vrućine, ali u tom trenutku vrata dizala su se otvorila i on je skrenuo pogled. Izišla sam drhtava koraka. Zajedno smo se zaputili prema garaži, razgovarajući o poslu koji nas je sutra čekao, ali moje su misli bile drugdje. Neprestano sam mislila na onaj trenutak kad su nam se pogledi sreli prije nego što se otvorilo dizalo.
Jadranka, udana si, podsjetila sam samu sebe. Vjenčani prsten mi je blistao na prstu, a radni stol u uredu bio je prepun fotografija moga muža i djece. Leon je jako dobro znao da sam udana, uostalom i sam je bio u vezi.
– Evo, tu sam – rekla sam približivši se svom automobilu. Zaokupljena traženjem ključeva u torbici, nisam ni primijetila da me promatra sve dok nisam podigla pogled. Odjednom sam se osjetila kao na prvom spoju, kad te dečko otprati do vrata i koleba se je li da te poljubi ili ne. Osjetila sam vrtoglavicu, istodobnu želju da me poljubi i strah. Ali činilo se da to Leonu nije bilo ni na kraj pameti, više je izgledalo kao da mu se žuri da što prije ode.
– Dobro, onda se vidimo ujutro – rekao je, a zatim se žurno udaljio prema svom automobilu.
Razmišljala sam o njemu tijekom cijele vožnje kući, zamišljajući već što ću odjenuti sutra i što bih mogla napraviti da privučem njegovu pažnju. Nije mi bilo važno što se možda neće dogoditi ništa, čak i da ga privučem, za mene je sve bilo poput zabavne igre. Kad sam došla kući, Krešo je bio loše volje, baš kao što sam očekivala. Nije volio ostajati dugo s djecom i da nisam bila odsutna zbog posla, znam da ne bi ni pristao. Ali rekla sam mu da nema izbora.
Te noći, dok sam bila u zagrljaju svoga muža, prvi put sam zamišljala da je na njegovu mjestu Leon. Sklopljenih očiju, osjećala sam kako me Leonove ruke miluju i grle. Morala sam pribjeći mašti jer moj je muž bio sve samo ne romantičan. Naš intimni život već je odavno bio rutina kojoj smo pribjegavali jer smo mislili da to moramo obaviti s vremena na vrijeme. Barem sam ja imala takav osjećaj.
– Ne smeta ti što sam sama u uredu s kolegom? – izazivala sam ga kako bih provjerila njegovo zanimanje za mene dok smo ležali jedno kraj drugoga u krevetu.
– Zašto bi mi smetalo? – odgovorio je otresito.
– Pa kolega je zgodan muškarac.
Možda sam željela da Krešo bude malo ljubomoran, neki dokaz da me još uvijek voli.
– Onda sam siguran da ima suprugu ili curu – rekao je moj muž i okrenuo mi leđa.
– Nema nikoga – slagala sam mu.
Nije ništa odgovorio jer je već zahrkao, a ja sam još satima ostala budna potišteno piljeći u mrak. Mislila sam da će Krešu možda biti strah da me izgubi sada kada bolje izgledam, ali činilo se da njega nimalo nije briga. Štoviše, da misli da je nemoguće da se itko zanima za mene. Zašto mu je onda toliko smetalo što sam smršavjela?
Kad je iduće jutro zazvonila budilica, skočila sam iz kreveta, sretna što ću barem pola toga dana provesti s Leonom. Posebnu sam pažnju posvetila odjeći, brižljivo se našminkala i namirisala. Htjela sam se osjećati željeno. Željela sam da Leon misli na mene i izvan ureda.
– Dobro jutro – pozdravila sam ga veselo ušavši u ured.
On je već usredotočeno radio na svom laptopu.
– Bok – rekao je odsutno.
Sjela sam kraj njega.
– Kako ide? – upitala sam.
Slegnuo je ramenima, a zatim se vratio svom poslu. Ostavila sam ga da radi u miru, ali kako je jutro prolazilo, shvatila sam da nešto nije u redu.
– Već smo dosta toga napravili, zašto ne uzmemo pauzu za ručak? – predložila sam mu u jednom trenutku.
Pogledao me kao da je zaboravio da sam tamo.
– Oh da, dobro – rekao je zbunjeno.
Nije rekao ni riječi dok smo se spuštali dizalom, ni u autu na putu do restorana u kojem smo ručali i dan prije. Nisam htjela da i ručak prođe u tišini pa sam odlučila probiti led.
– Dogodilo se nešto s tvojom curom?
Pretpostavila sam da je ga je to oneraspoložilo jer sinoć kad smo se rastali, imao je dogovor s njom.
– Rekla mi je da želi biti slobodna i viđati druge ljude – rekao mi je. – Želi me zapravo ostaviti, zar ne?
Duboko sam uzdahnula prije nego što sam mu odgovorila. Nisam znala ništa o njihovoj vezi i nisam čak nikad ni vidjela njegovu djevojku.
– Ne nužno – rekla sam oslanjajući se na svoja iskustva. – Kad se u vezi dođe do određene točke, osjetimo se kao da smo uhvaćeni u klopku. Tada se počnemo pitati što bi nas moglo čekati tamo vani. Zar nije bolje da se oslobodi sumnji sad nego kad se vjenčate?
Leon je kimnuo i primijetila sam da sam uspjela otopiti led. Istina je bila da mi se taj muškarac sviđao, željela sam da mi se povjerava i da postanemo prijatelji, a ponajviše da mi se divi i da mu se sviđam. Uz njega sam se osjećala nekako mlađe. Kao što sam očekivala, Leon mi je ispričao sve o svojoj vezi. Po onome što sam čula, činilo se da je upravo on uzrokovao udaljavanje jer je svojim neodlučnim ponašanjem otežavao svojoj djevojci do te mjere da se umorila, ali nisam mu to rekla. Nastavila sam ga slušati, a kad smo se vratili u ured, opet je bio ona ugodna osoba kao prije.
Kad sam došla kući, mog muža nije bilo, a djeca su bila s mojom sestrom.
– Gdje je Krešo? – upitala sam je.
– Ne znam, nije mi rekao kamo ide – odgovorila je.
Te večeri Krešo se vratio kasno, nimalo raspoložen da odgovara na moja pitanja. Jedino što sam uspjela saznati je da se umorio brinuti o djeci i zato je nazvao moju sestru Veru da ga zamijeni. Nije mi želio reći gdje je bio, ali nije bilo ni potrebno, znala sam. U tom sam trenutku shvatila ono što sam trebala puno prije: u njegovu je životu postojala druga žena. Vjerojatno neka plavuša, mlađa i ljepša od mene.
Počela sam mu pregledavati džepove, kontrolirati račune i na kraju sam preko telefonskog računa otkrila da često zove jedan te isti broj. Nazvala sam i saznala da se radi o krojačkoj radnji nekoliko blokova od naše kuće.
Potražila sam jedne hlače koje je trebalo suziti i odnijela ih tamo. Bila sam vrlo nervozna vozeći do tamo, razmišljala sam o tome kako zapravo moja slika o mojoj suparnici nije odgovarala nekoj krojačici. Mislila sam da se radi o profinjenoj ženi, a ne o nekoj običnoj koja je, eto, spretna za šivaćim strojem. Salon je bio u jednoj privatnoj kući. Ispred sam vidjela dvoje djece koja su se igrala na ljuljački, što je također odudaralo od moje predodžbe o toj ženi. Kad mi je otvorila vrata, nekoliko trenutaka sam je netremice promatrala: bila je moja slika i prilika prije nego što sam smršavjela. Čak i način odijevanja, frizura, cijeli izgled kao da je dolazio direktno iz moje prošlosti.
– Donijela sam… – promucala sam zbunjeno pokazujući joj hlače.
– Zdravo, ja sam Sanja. Uđite – rekla je. – Na telefonu sam, ali vi u međuvremenu odjenite hlače pa ćemo vidjeti što treba učiniti. Iza paravana sam jasno mogla čuti njen telefonski razgovor.
– Tu sam, Krešo – rekla je. – Ali moram ići, došla mi je klijentica. Nazvat ću te kasnije. Dobro, ljubavi, bok.
Ne znam koliko sam ostala tako nepomično gledajući u zid dok mi se pred očima vrtio cijeli moj život s Krešom. Sigurno je prošlo puno vremena jer me u jednom trenutku prenuo Sanjin glas.
– Je li sve u redu, gospođo? – upitala je zabrinuto.
– Da, da, hvala – odgovorila sam.
Na brzinu sam navukla hlače i izišla pred nju. Njeno okruglo lice mi je jasno bilo pred očima kad sam se te večeri vratila kući. Krešo je već bio ispred televizora i odmah mi je počeo prigovarati jer je on morao otići po djecu u vrtić. Zatim je bacio pogled na vrećicu s hranom iz fast fooda koju sam kupila na putu do kuće i donijela za večeru.
– Da sam htio jesti to sranje za večeru, mogao sam ga i sam kupiti – predbacio mi je. – Zar je previše očekivati ponekad nešto kuhano u ovoj kući.
– Upravo sam upoznala Sanju – rekla sam u jednom dahu.
Možda to nije bio najprimjereniji način da ga suočim s tim, ali nisam bila u stanju više ni trenutka trpjeti naš lažni brak. Krešo je samo uzdahnuo ne odvajajući pogled od televizora, a onda je, kad sam se već počela pitati hoće li odgovoriti, mirno rekao:
– Sutra ću odnijeti svoje stvari prije nego što se vratiš s posla – rekao je.
– I tek tako ćeš odbaciti sedam godina braka?
Svrnuo je pogled prema meni, a u njemu je u tom trenutku bilo toliko hladnoće da sam zadrhtala. Zapravo je njegov pogled već dugo bio takav, ali ja sam odlučila praviti se da to ne primjećujem.
– Ti si ih odbacila kad si se promijenila – optužio me. – Više nisi žena kojom sam se oženio. Želim nekoga kome će na prvom mjestu biti moje potrebe i potrebe moje djece, a Sanja je takva osoba. Ti si previše zaokupljena sobom da bi se posvetila nama. Sebična si.
Ja sebična? O čemu je dovraga govorio?
– Želim da znaš da ću zatražiti skrbništvo nad djecom – nastavio je. – I mislim da imam dobru osnovu za to. Zbog svog posla nemaš vremena za djecu i to se vjerojatno neće promijeniti. Budući da Sanja radi kod kuće, bit će izvrsna majka našoj djeci, baš kao što je svojoj. Otkad si smršavjela, samo misliš na posao i dotjerivanje.
Shvatila sam da se nema smisla raspravljati. Bilo je jasno da me Krešo odlučio ostaviti i nije bilo razloga da ga nagovaram da se predomisli. Sama spoznaja da ima drugu ženu bila je dovoljna da ga zauvijek zaboravim. On je htio ženu posve posvećenu kući i obitelji, neatraktivnu, koju će mrtav hladan ponižavati gledajući druge žene.
Ali, nisam željela da mi uzme djecu. Moja je sestra poznavala izvrsnog odvjetnika, koji se pokazao boljim od onog kojeg je angažirao Krešo. Dobila sam skrbništvo nad djecom i sad živimo u malom dvosobnom stanu. Ekonomski nemam iste mogućnosti kao prije, ali zadovoljna sam svojim novim životom i ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Voljela bih da mogu reći da smo Leon i ja zajedno, ali nije tako. Ipak, i dalje se trudim i nadam se da ćemo se zbližiti.
Kad razmišljam o tome kakav je moj život bio prije nego što sam skinula kilograme, ne mogu vjerovati da sam danas ista osoba. Mislim da u to vrijeme zapravo nisam živjela, nego se samo s mukom provlačila kroz život, prilagođavajući se željama drugih, prije svega svoga muža. Sada živim punim plućima. Moj život je samo moj.
