Alisa Salković, izvršna direktorica firme “SICON SAS” Tuzla, “Super žena”
Ući u izbor “ Super Žena” je velika čast, naravno, obaveza i odgovornost. Ali ta odgovornost i obaveza su lijepe stvari, jer to znači da si nekome uzor i da imaš krasnu priliku da ljude nečemu naučiš. Učiti i podučavati je jedna od najvećih blagoslova i blagodati koje čovjek, odnosno, žena može imati u svom životu.
Bio je Izbor „ Super žene“, od mnogih prekrasnih žena, žena koje imaju šta reći i ispričati, odabrana je žena heroj, žena institucija, žena koja nas uči svaki dan šta je borba, istrajnost i pravednost. Njena priča je toliko puna tuge, da vam ona uvijek plijeni pažnju.
Rekoh ja da je bio Izbor i tada sam pomislila da je to završena priča. Kad, jedan dan, dobih poziv sa radio Kameleona i rekoše mi da bi bilo lijepo da napišem nešto o svom poslu. Ženski glas mi reče „ Znaš ovo što ti radiš, standardizaciju i certifikaciju u kompanijama, to je vrlo zanimljiva priča“.
Zaista, posao koji radim je zaista zanimljiv, u najmanju ruku, a ja baš uživam u tom poslu. Ali, moja priča , mislim ja, nije baš zanimljiva čitateljstvu, tu nema prognanih, nema uplakanih dječijih obraza jer je babo poginuo u rudniku, nema suza, nema smijeha. Kako da zaintrigiram čitateljstvo jer ovo što ja radim nije moda, nisu recepti, nema selebritija, itd. I onda se sjetim, scene, kako sam nekada davno pojašnjavala svom tada malom sinčiću, bio je jako tužan, zašto mama mora ponovo da ide na put.
I tako ja njemu pričam, da moram na put, da imam posla, kad me iznenadi njegovo pitanje „Mama, a čime se ti zapravo baviš?“ Uf, kako devetogodišnjem dijetetu da objasniš šta je stanadard, šta je certifikacija, šta su konsultacije?! Dijete tada odlično zna za profesije kao što su: vatrogasac, doktor, učiteljica, policajac, ali konsultant i auditor / provjerivač pojma nema. Majko moja, kako zahtjevan posao!
S obzirom da sam roditelj koji je uvijek pokušavao naći suvisli odgovor za svoju dječicu, koje će njihove male, pametne glavice moći usvojiti, počeh smišljati odgovor. Rekla sam mu da ja idem u kompanije da im pomažem da otkriju svoje slabosti, nalazimo rješenja da bi poboljšali svoje stanje ( jer on tada nije imao pojma šta je poslovanje, realizacija, bilans stanja i uspjeh itd) i da imaju još više novca. On pogleda u mene i reče,“Pa ja mama znam šta si ti , ti si mama, doktor za firme, ti njima pomažeš da ozdrave“ Ostala sam bez teksta, njegovim jednostavnim redanjem stvari i kako je shvatio poentu.
Tada sam odlučila da napišem članak o mom poslu standardizacije. Ako je shvatio devetogodišnji dječak, shvatiće i ostalo čitateljstvo.
Standardizacija kao sredstvo za postizanje reda, u nekoj određenoj oblasti je disciplina koja je stara koliko i čovječanstvo. Već u drevnom Egiptu su se radili standardizovani kameni blokovi, u antičkoj Grčkoj je isklesan, u kamenu, kratak opis postupka izgradnje stubova, taj kamen se sada nalazi u Briselu, mnogi rimski imperatori su pisali naredbe o izgledu crijepa, postojale su standardizirane procedure napajanja Rima vodom, u otomanskom carstvu je tačno propisan postupak pečenja hljeba, itd.
Prva konferencija o standardizaciju je održana davne 1886. godine u Drezdenu.
O stanadardizaciji postoje mnoge predrasude, uglavnom loše konotacije, jer na pomen riječi standardizacija mnogi pomisle, na nešto kruto, nekreativno, dosadno, nemaštovito. Koliko ove predrasude, koje na žalost prelaze u tvrdnje, nemaju pokriće govore mnoge svjetski poznate kompanije koje su bazirale svoje poslovanje na velikom broju stanadarda, pa su čak napravili i svoje interne standarde.
Moje drago čitateljstvo nije ni svjesno koliko živimo standardizaciju i koliko bi bili osakaćeni da toga nema. Pa da krenemo sa primjerima koji su vam jako poznati, npr. Svijet mode.
Kada dođete i u trgovinu obuće i odjeće, kada vidite prekrasne cipele tražite svoj broj ( npr.38) i tako tražeći svoj broj na kutijama stoje neka slova i brojevi , te EU ,te US, te UK,, te F , i pored njih stoje brojevi 38, 7,39,5 . takođe, možete pogledati i simbole, kao što je romboid, mreža, neki znak sa nekih 6 malih krakova.
Ovi simboli znače, sintetičko platno, tekstil, prirodna koža. To se zove standardizacija. Isti primjer vam je i za tekstil, na etiketama vam sve stoji, koja je veličina, koji sastav materijala, kako da održavate tak vaš omiljeni komad garderobe.
Kada planirate put u Pariz, pripremite se, ponesete rječnik francuskog, raspitate se za običaje, cijene, hranu, mjesta koja treba da obiđete, cestarinu , itd. Jer zaboga idemo automobilom, putovaće se dugo moramo znati dosta toga i biti pripravni i tako vi sjednete u automobil, vežete pojas i krenete za Francusku kroz mnoge zemlje i aposloutno ne mislite o tome kakva je saobraćajna signalizacija u tim drugim zemljama kroz koje ćete putovati. Naravno da je ista! Svugdje na svijetu je semafor isti. Crveno, žuto i zeleno svjetlo i u Kini i u Saudijskoj Arabiji i u Francuskoj gdje ste pošli. Svugdje. I to je standardizacija!
Zamislite koji bi bio haos na svijetu kada bi saobraćajna signalizacija bila različita od zemlje do zemlje. Hvala Bogu pa imamo standardizaciju.
Mnogo je životnih primjera koliko živimo standardizaciju i koliko nam je ona potrebna.
Ja kao konsultant i provjerivač/auditor licencirana za mnoge standarde jako dobro znam da je standardizacija veoma bitna u poslovanju i da mnogim kompanijama, bez obzira na djelatnost kojom se bave, unosi mnoga poboljšanja. O tome ćemo pisati neki drugi put.
Autor: Alisa Salković
