Na jednom od predavanja, profesor je najavio da imamo novog studenta u grupi. U tom trenutku, neko mi je dodirnuo rame. Okrenula sam se i vidjela sitnu staricu kako mi se blagonaklono smiješi. Nisam odoljela da joj ne uzvratim osmijeh.
„Zdravo, mila! Zovem se Rouz i imam 87 godina. Mogu li da sjednem do tebe?“
Ponovo sam se nasmiješila i raščistila mjesto kako bi mogla da sjedne. Mislila sam da je to neka šala.
„Šta vas je navelo da pohađate fakultet pod stare dane?“ pitala sam je.
„Htjela bih da nađem bogatog muža i rodim mu hrpu djece“ odgovorila je baka i šeretski namignula. „Oziljno, ovdje sam jer sam htjela da nastavim školovanje“, dodala je potom.
Poslije predavanja otišle smo na ručak, a u naredna tri mjeseca tradicionalno smo zajedno večerale svakog dana. Rouz je postala omiljena studentkinja u našoj grupi.
Na kraju semestra, izabrali smo Rouz da održi kratak govor. Dok je hodala ka podijumu, ispustila je papire na kojima je bio ispisan njen govor. Sva usplahirena, pokušala je da ih sve pokupi, ali par njih je zagubila.
„Izvinjavam se, ali u proteklih par godina mi misli lutaju više nego prije. Na muževljevu molbu sam prestala da pijem pivo, pa se sad mnogo brže napijam – od viskija“, našalila se, a onda je nakon što je smijeh u sali zamro, nastavila svoj govor.
„Prestajemo da se igramo zato što smo odrasli. Odrastamo jer prestajemo da se igramo. Postoje samo četiri tajne vječne mladosti, sreće i uspjeha. Svakog dana morate da se nasmiješite i da ne shvatate život preozbiljno. Morate da imate san. Kada prestanete da sanjate, umirete. Oko vas je toliko ljudi koji su iznutra mrtvi a da toga nisu svjesni. Postoji ogromna razlika između odrastanja i starenja. Ako imaš 19 godina i provedeš godinu dana ležeći na kauču i ne radeći ništa, zateći ćeš se u 20. godini. Isto je i sa mnom. Ako i ja ležim godinu dana ne radeći ništa, osvanuću u 88. godini. Lako je ostariti, za to nam ne treba nikakav talenat. Talenat nam treba kako bismo otkrili nove mogućnosti i ideje. Nikada ne žalite ni za čim. Stari ljudi nikada ne žale za stvarima koje su uradili, već za onima koje nisu uradili. Jedini ljudi koji se boje smrti su oni koji imaju previše toga za čime žale.“
Potom je svoj govor završila prilično neuobičajeno: „Sve najbolje želi vam Rouz“ i sjela na mjesto. Studenti su sjedeli u tišini, još uvijek razmišljajući o njenim riječima.
Godinu dana kasnije, Rouz je dobila diplomu o kojoj je maštala. Nedjelju dana kasnije preminula je mirno, u snu. Više od 2.000 studenata došlo joj je na sahranu.
Lako je i neizbježno ostariti. Ali odrastanje – to je stvar izbora.
Izvor: dobrarec.rs
