Vedrana Seksan
Teško je ugoditi muškarcima.
Dobro, možda ova izjava jeste pomalo seksistička, ali da budemo realni, svi mi ponekad budemo pomalo seksisti. Pa, eto, da nisam izuzetak. Osim toga, ako sad napišem kako je teško ugoditi i ženama, onda prije svega ispada kao da se pravdam, onda relativiziram snagu gornje izjave, a trenutno i nemam stav kako je nama teško ugoditi. Zapravo smo mi lagane kao perce. Za poželjeti. Muškarci su, kažem, druga priča.
Pogledaj, molim te, život kojim oni žive. Prije svega, još se ni ne rode, a već ih jedva čekaju: trudnica koja nosi muško oko sebe čuje samo mašala i čestitamo. Ona koja nosi djevojčicu čuje kako je onda i normalno da joj je dupe naraslo, a lice se promijenilo; ili još gore: hajde, bit će popravni. Majke koje nose sinove su lijepe, manje se debljaju, ne rastu im usta, ne spljošti im se nos – znači, generalno se ne izobliče. Pa ti sad vidi. Hoćeš li da ti na licu iznenada naraste babura ili da budeš lijepa i poželjna? Da bi mogla ugoditi muškarcu.
Žena ne smije biti previše pametna. U svakom slučaju, poželjno je da bude barem za dvije do tri stepenice gluplja od muškarca kojem se trudi ugoditi. Pametne žene su teret. One svoje zahtjeve iznose argumentirano. Imaju stavove. Čitaju. Mogu same. U dvije riječi: opasne su. Muškarac ne smije dozvoliti da bude nadmudren, nadargumentiran, nadstavljen, nadčitan. U tom slučaju ispada smiješan među drugim muškarcima. Čije je mišljenje važno. U isto vrijeme, ne smije da bude ni glupa. Ne smije baš da ne zna osnovne i bitne stvari. Onakav si s kim si, što automatski znači da je glupa žena izbor glupog muškarca. Koji očito nije znao izabrati. A ne znati izabrati je osuđeno na podsmijeh onih bitnih. Muškaraca. Nije dobro da je previše lijepa. Lijepa žena je problem. Ona je teritorija koja se brani. Pa čak i ako oni vole da brane svoje teritorije, zamorno je da moraju neprekidno ratovati s potencijalnim osvajačima. Normalno, ne valja ni da je ružna. Onda ispada kao da muškarac nije mogao bolje. Ružna žena ne izaziva zavist kod drugih muškaraca. A zavist drugih muškaraca je važna. Nije dobro da žena puno priča. To, naravno, automatski znači kako vodi glavnu riječ i kada su muškarac i žena sami. A dobro se zna ko mora da vodi glavnu riječ. Tako je otkako je svijeta i muškaraca. Osim toga, one koje mnogo pričaju nisu na cijeni kod drugih muškaraca. A muškarac voli kad mu je žena na cijeni. Ali ne previše. Normalno, ne ni premalo, nego… onako, taman, pa šta god to značilo. Treba li i reći da nije dobro ako žena šuti. Onda je mutava, a mutava žena nikako nije značka kojom bi se zakitio pravi muškarac, iz svih već poznatih razloga. Ne smije sama da preuzima inicijativu, bez obzira da li je u pitanju kupovina, izlazak, odabir automobila ili seks. Žene koje preuzimaju inicijativu su samostalne, a ta riječ znači da im muškarci ne trebaju. S druge strane, ne može da bude ni bez ikakve inicijative. Naročito u onim situacijama kad muškarca boli ono što ga čini muškarcem za ono o čemu žena govori. U tim situacijama inicijativa ne samo da je poželjna, ona se i očekuje. S tim što se ne zna baš uvijek koja je koja situacija. Iznenađenja su moguća i žena na njih treba da reagira prirodno – da se ne iznenadi. Mora da bude zdrava, toliko da se nikada ne žali ni na kakve probleme, probadanja, bolove i slične u slučaju žena izmišljene i histerične stvari. Što nikako ne znači da mora da bude prekaljena. Ne, nipošto, nego da tačno zna šta znači kad muškarca nešto boli, da razumije razmjere i planetarnu veličinu te boli, saosjeća i zna da nema lijeka. Dok ne prođe samo od sebe. Ili bude zamijenjeno nekom drugom bolešću. Ne smije da ne zna da kuha, to je pogubno i za ženu i za brak. Za muškarca nije, jer on uvijek ima kod koga da jede. A žena nikad ne smije da kuha ni tako da kulinarskim sposobnostima nadmaši onu kod koje uvijek ima nešto na kašiku, ako je do kašike, ili suho, ako je do suhog. O nečem agdali da ni ne govorim.
Zapravo, ako čovjek realno pogleda, da bi se ugodilo muškarcu treba biti prosječna superžena. Ili ga treba roditi. Što nas samo vraća na početak.
Tri je ujutro, i on spava, nakon što je dan proveo surfajući po internetu, na kafi s rajom i uz film koji je neizostavno morao pogledati. Ja se pakujem za more. Zapravo, sjedim ispred njegovog ormara nakon što sam ga stotinu puta zamolila da izvadi majice koje će nositi, a on to nije uradio.
I razmišljam sve ovo – kako je teško ugoditi muškarcu.
I kako bi bilo najpametnije da spakujem sve što ima. Ali će se onda sigurno žaliti kako imamo previše prtljage, i kako je nemoguće da se na odmor nosi toliko stvari, i kako je on oduvijek govorio da…
I tako. Sjedim. I ne znam kako da ugodim.
I jedino što mi preostaje, s obzirom da spava pa ne mogu čak ni da govorim naglas, jeste da budem u sebi ljuta i da se svađam sama sa sobom.
Što je dobro.
Ali i nije.
I haj ti sad znaj.
Izvor: gracija
