Trajala sam duže od nečijih brakova ? I to je sjajan osjećaj.
Sjećam se momenta kada smo sjeli da razgovaramo jedno preko puta drugog.
Ja u fotelji od moje bake, a on na velikom trosjedu u kojem se činio manji nego što jeste. Jedno preko puta drugog, oči u oči. Sjećam se da sam ja prva započela razgovor o nama. Nije mi zastala knedla u grlu, nisam se prepala. Jednostavno sam stisnula zube i započela, priča o nama je dobila svoj završetak. I nije bio onaj kao u bajkama koje smo gutale kao male.
Sjećam se da smo se negdje vrlo brzo složili da je sve u redu, a da ništa nije u redu. Mislim, funkcionisali smo, smijali se, imali svoje rituale, kino, ljubljenje, suživot, ali negdje u dubini nas samih, duše su se rastale. Samo je neko od nas trebao reći: “Hej, pa duše su nam se rastale… Gdje je tvoja otišla?”
Iako se negdje svijet rušio, ostali smo na nogama. Dogovor je brzo pao, rastajemo se. Čini mi se sada, sa odmakom od dvije godine da smo oboje to željeli, ali da nismo imali hrabrosti dok nismo skupili hrabrosti.
I ništa tu ne bi bilo čudno da se ne nismo rastajali nakon jedanaest godina veze i deset godina zajedničkog života. Rastanak sa nekim poznatim, voljenim i ustaljenim dijelom sebe, svog života. Cijele dvadesete smo proveli skupa i evo nas tu, ja žena od trideset i četiri godine u fotelji od bake, on muškarac od trideset i dvije na velikom trosjedu, razgovaramo upravo kao žena od trideset i četiri i muškarac od trideset i dvije.
Sjećam se da smo se gledali sa tolikom toplinom i iskrenosti u očima, da je jedan od posljednih zagrljaja trajao kao vječnost i da je nosio samo jednu poruku: “Sve znamo, gotovo je. Ne može više. Uz najveću ljubav i poštovanje prema onome što smo imali, moramo se pustiti.” Duše su se zahvalile, oprostile i razišle.
Sjećam se da je bilo pauza da se obrišu suze sa obraza.
I muškarci plaču, samo da znate. I suze im se ne razlikuju od naših ?
Da se razumijemo, mi se nismo rastali, jer je veza bila loša. Mi smo se rastali, jer je ljubav prestala.
Da.
Ne znam da li vam je iko ikada rekao da ljubav ima rok trajanja.
Nije?
Da, ljubav sa određenim partnerom ima rok trajanja. Taj rok se određuje vašom ili njegovom promjenom. Kako vi rastete i razvijate se kroz život, tako se mijenja i vaša percepcija, želje, potrebe, emocije, uvidi te doživljaj osobe i veze u kojoj ste. Neko preraste vezu i partnera, neko ne. Nekada oba partnera nekako prerastu prvobitan koncept veze i jednostavo se raziđu, odu duše na dvije strane.
Tema je – KAKO PREŽIVJETI RAZLAZ?
Znam da neki od vas koji ovo čitate vrlo dobro znate o čemu pišem. Vjerovatno se neki od vas nalaze u partnerskim odnosima u kojima je sve u redu, a ništa nije u redu, u kojima postoji neka čudna, nedefinisana rupa u njedrima, a koja nije vidljiva vašim golim okom, jer sve je u redu na tim slikama na fejsu, sve ide svojim tokom, ljetovanja, zimovanja, svadba, djeca, slave, sve je po pravilima partnerskog odnosa. A rupa i dalje zjapi prazna. Još se i uvećava.
Znam da neki od vas koji sada čitate, gutate knedle i prožima vas samo jedan osjećaj – STRAH.
Sve vam je savršeno jasno o čemu pišem. U stvari, ZNATE o čemu pišem. Jer ta vaša rupa ista je kao i moja tada.
Da ponovim, STRAH. STRAH. STRAH, S T R A H !!
Kako ću!? Gdje ću? Kako će živjeti bez njega ili nje, šta ću raditi!? Koga ću naći poslije? Hoću li ikada ikoga? Bacila sam tolike godine? Ko sam? Šta će djeca? Kako ću kada on/ona nađe nekoga!? O, pa ja to ne mogu!?
Okej, a da prvo udahnemo? I izdahnemo.
Strah je paralizator svega u ovom univerzumu. Samo vas percepcija straha može dovesti do toga da venete polako u partnerskim odnosima. Samo vas strah može dovesti do toga da postanete robot koji izvršava ono što su mu obaveze. Samo vas strah sprečava da dozvolite sebi da se opet iskreno smijete s nekim drugim. Jer voljeti možete i nekoliko puta u ovom životu. Sa istim, ako ne i većim žarom.
Da se razumijemo, jedanaest godina mog života je bilo predivno. I pelin i med, ali ja ih volim oboje. Kada bih opet proživljavala istu svar, to bi opet bilo sa istim čovjekom. To je čovjek kojeg sam voljela tolike godine, uz kojeg sam rasla, formirala se, sa kojim sam iskusila zajednički život, gužvanje postelje, upoznavanje sa roditeljima, plakanje, borbu da platiš račune u jednom momentu, dok u drugom sjediš na plaži na moru i smiješ se pijući koktele na zasluženom odmoru. Čovjek s kojim sam imala svoje planove. Djecu. Dom. Kućicu u cvijeću.
Naravno da sam plakala. Naravno da sam ispunjavala dane muzikom, izlascima, ljudima, alkoholom, ponekim džointom, putovanjima, hranom i najčešće meditacijama. Pa, Bože moj, mislim da nije bilo tehnike koju ja nisam tada probala kao self-helppriručnik na putu – KAKO PREŽIVJETI, A DA SE NE UDAVIM U PLIĆAKU SOPSTVENIH EMOCIJA. U toj fazi sam se čak i otisnula u Indiju, sve u fazonu – ako može Džulija Roberts da jede, moli i voli – mogu i ja! ?
Mislim, u ratu, sve su tehnike dozvoljene. A ovo je bio rat. Krstaški. Protiv zaostataka emocija i fragmenata navika, isključivo navika, koje ste imali sa nekim. Navika da nekom spremim ručak, navika da baš spavam na toj strani kreveta i da držim za ruku, navika da… Ma znate o čemu pričam. Ali nije bilo povrtaka. Znala sam da nemam čemu da se vratim. Moja LJUBAV, dar od Kosmosa kao lekcija, bila je gotova. Završena.
Sanda, vrijeme je da se ide dalje.
Sa odmakom od dvije godine, mogu vam samo reći da se NARAVNO, preživi. Ako smijem da vam dam savjet, jer ja sam ona preživjela – prebaciš sav fokus isključivo na sebe i nikog drugog. Ne baviš se pričama šta on radi, s kim bude, odgovorima narodu koji te pita. Ćuti i samo se posveti sebi. Kopaj po sebi, plači u sebi, budi ljuta pa euforična za životom, putuj sa sobom, kuvaj sebi. Njega i tog života više nema, stoga samo – TI. Kreiraj svoje rituale ispijanja kafe, odlazaka na ljetovanje, kopaj po svim vilajetima svoje duše da saznaš KO SI. I vidjećeš da je ono što si izgubila, nešto što ćeš dobiti, samo u drugom obliku. Ne samo to, mnoge će se stvari na tom putu preživljavanja i DOŽIVJETI. Neke stvari nikada ne bih otkrila u sebi, koliko sam jaka, sposobna, srećna, kreativna, vješta, da nisam bila sama sa sobom na tom putu. Nikada ja ne bih otkrila ko sam, da nisam ostala sama.
Hej pa ja sam Sandologija!
Mnoge žene nikada ne ostanu same. Same sa sobom.
Nikada ne nauče koliko mogu da oprostite. Koliko mogu da prihvate. Koliko mogu uživati u sopstvenom društvu. Kolika im je sopstvena snaga. Ko su one, a ko im je partner. Ko su bez njega. Koliko mogu voljeti svoju bivšu vezu u kojoj su bili, bez da žele da se vratite u nju. Nećete umrijeti, to je samo par suza više od onoga što već plačete u tišini dok vas niko ne gleda, jer ste u dubini duše nezadovoljni. I da vam kažem, možete biti srećni zbog tog muškarca koji ide dalje. Jer je on slobodan.
Ponoviću, vaš bivši partner ima pravo da se zaljubi – u čemu je problem? ?
Da sam ostala, uvenuli bismo. A to nije fer prema oboma. Nije fer ubiti ljubav samo zato što ste sebični pustiti drugu stranu da bude srećna. Nije fer ubiti ljubav samo zato što ste navikli na nekog. Na taj brak, odnos, zajedništvo. Nije fer ubiti nešto tako sveto kao što je LJUBAV, samo zato što vas je STRAH raditi na sebi i saznati šta je ono što vaša rupa u njedrima traži. Nije fer da tiho, u prikrajku, kao demon što viri ispod kreveta, optužujete drugu stranu da se više ne bori za vas i da joj nije stalo, kada samo trebate na glas priznati – LJUBAV je nestala. Ne volim te, ne voliš me više. To ne znači ništa, jer sa sobom uvijek pokupite i ponesete ono najljepše što ste imali. Ne ostajete reda radi.
Ljubav, to sveto, božanstveno osjećanje nikada nije reda radi.
Osim toga, tek kada se iskreno budete radovali zbog njegove sreće, moći ćete u potpunosti doživjeti i svoju.
Stisnite petlju, dragi moji.
Ljubav je ŽIVA i previše SVETA stvar da bi bila umirući bolesnik na aparatima.
P.S. – Kada ljubavi više nema, to ne znači da je nije bilo, već da ste završili zajedničku kosmičku priču i da vas oboje čeka ono što vam je namijenjeno.
P.M.S., jer nije P.S.S. – Ukoliko se odlučite NE udaviti, slobodno mi se obratite, imam cijeli arsenal oružja za samopreživljavanje. Razmišljam da izdam i priručnik – “Kako preživjeti praznu stranu kreveta.”
Biće to bestseler, garantujem vam ?
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
Izvor: http://lolamagazin.com/
