Zbog neznanja i očaja, ispadi bijesa i nepoželjno ponašanje često se fizički kažnjavaju. Ta djeca često postaju depresivna, agresivna prema drugoj djeci i izražavaju prkos prema autoritetu.
Slučajevi nasilnih školaraca koji fizički napadaju drugu djecu i učitelje sve su češći. Problem je što oni ne vide ništa loše u tome i agresivno ponašanje koriste kako bi dobili ono što žele.
Sve to se može izbjeći s pravilnom komunikacijom koju treba razvijati već u najranijoj dobi.
Tako recimo, dijete odluči da su mu knjige odlične za vježbanje svojih ručica i snage, pa ih počne trgati. Ono što roditelji obično kažu je ‘ne’, te počnu logički objašnjavati zašto se to ne smije. Obično ne uspijevaju zaustaviti ponavljanje takvog ponašanja i dijete počinje sve više prkositi zabranama. Ali ako roditelj kaže nešto kao: ‘Ti hoćeš potrgati knjigu, potrgati knjigu…potrgati, potrgati, sada potrgati knjigu.’, uz odgovarajući ton glasa i geste, dijete bi se brzo smirilo jer bi shvatilo da ga roditelj razumije.
Tek tada mu se može objasniti zašto se knjige ne trgaju i zatim mu odvratiti pažnju omiljenom igračkom ili aktivnošću. Često se zaboravlja da djeca tek uče jezik i ne razumiju ga, da im logika nije jača strana.
Djeca često prkose roditeljima i autoritetu jer smatraju da ih nitko ne razumije, ne poštuje ili ne obraća pažnju na njihove potrebe. Također se zaboravlja da djeca imaju ograničenja, posebno kad se radi o kontroli bijesa i razumnog razmišljanja.
Ona nisu mali ljudi – više su kao mali neandertalci! Ne razumiju odnos uzroka i posljedica, isprobavaju granice koje im roditelji postavljaju i pokušavaju naći način kako ih nadići.
Baš zato su u stanju zdušno trgati maminu omiljenu narukvicu ili bacati tatin telefon na pod.
Autor: Iva Brčić, certificirana edukatorica programa Najsretnija beba
