Nikad, ni kao mala djevojčica, nisam sanjala o pravoj vjenčanici. Moja ideja savršene odjeće za vjenčanje je bila bijeli smoking sa smeđim velurom. O cipelama nisam ni razmišljala; valjda sam kontala da će i one biti smeđe.
Snovi male djevojčice su se raspršili s prvim vjenčanjem. Možda zbog odrastanja i promišljanja da je to blesavo, možda što sam mislila da je bilo previše čudno, a možda sam, samo, promijenila mišljenje; ne sjećam se. Kako bilo, kupila sam haljinu; iako nije bila prava vjenčanica, bila je, onako, svečana, bjeličasta, lijepa i sva ženskasta. Međutim, nisam je nikada obukla, nego sam završila u jednoj skroz drugoj, potpuno običnoj, ljetnoj haljinici, jer u onu staru nisam mogla da stanem; udebljala se.
Elem, ako se sjetite jednog od parametara za odluku oko datuma, za ovo sam vjenčanje bila vrlo odlučna da smršam i da imam pravu, lijepu haljinu i, s tom idejom u glavi, krenem da tražim po Internetu (koji mi, još jednom, dođe u pomoć).
Kako ukucah u tražilicu: „vjenčanica za drugi brak punije dame“ i pritisnuh enter, tako se stranica ispuni slikama, a ona jedna što mi privuče pogled je bila upravo ono što sam zamišljala za moje drugo vjenčanje. Nije bila bijela, nije ličila na haljinu iz bajke; skromna i, kako već rekosmo, za punije dame. Sačuvah fotografiju i krenuh da tražim ko će mi je sašiti.
Fotografiju sam pokazivala prijateljicama i rodicama, a svi redom mi rekoše: „Ne to! Pa, izgledat ćeš još niža i veća u ovoj haljini. Nemoj ovo!“ Bila sam uvjerena da nemaju pojma, al’ ipak odlučim da ne prepuštam sve slučaju, te dogovorih probe u nekoliko salona sa vjenčanicama, čisto da probam kako bi, neki sličan model, izgledao na meni.
Probala sam skoro 20 haljina. Onog momenta kada obučeš takvu haljinu, sve ono o čemu si razmišljala, jednostavno, nestane; potpuno se izmijeniš. Ne znam je l’ to zbog haljine ili zbog držanja koje zauzmeš u njoj, ali nešto se u tebi promijeni i, odjednom, počneš da želiš da izgledaš kao princeza iz bajke; a meni samo Pepeljuga pada na pamet u ovom momentu.
Međutim, jao! Te prodavnice… Oni nastoje da ti prodaju šta god, bez obzira na to šta ti zaista želiš. Većina ih nije uopšte zainteresovana da ti udovolji, niti znaju kako bi to uradili; samo vade neke haljine i tjeraju te da ih probavaš, trošeći energiju da te ubijede kako si prekrasna. Znači, baš ih briga.
Elem, ja ti tu odlučim da iskoristim situaciju i da taj dan, namijenjen za probanje vjenčanica, postane zabavan, te krenem da ih zafrkavam. Priznajem, totalno sadističko-mazohistički dan. Probala sam i haljine koje ne bih ni pogledala, i to samo zato što sam ih pustila da vade sve što su one mislile da bi mi odgovaralo. Tita mi, sve što su vadile, bilo je gadno.
Sve osim u jednoj radnji!
Odemo, tako, u tu radnju pored koje često prođem, a u izlogu uvijek lijepe, slatke haljine. Dakle, odemo tamo i dočeka nas divna žena koja, za razliku od mnogih prije nje, postavi nekoliko pitanja prije nego poče izvlačiti haljine.
Svaka koju je izvadila je bila takva da sam je mogla odabrati. Očito da me nije samo slušala, nego me je i čula, pa je pokušala da izbjegne da mi ponudi bilo šta što nisam htjela. Jedna po jedna haljina, dok se ja ne nađoh u totalnom haosu. U jednom momentu prestadoh da mislim na šivanje haljine. Na kraju se nađem pred izborom: jedna je na meni bila savršena, a druga, čiji me dodir osvojio, mi je bila malena.
Od dana, za koji sam mislila da će mi omogućiti da shvatim da li moje ideje o haljini piju vode, došli smo do dana u kojem sam odabrala vjenčanicu koju sam željela nositi na svom vjenčanju. Pravu vjenčanicu; upravo ono što nikad nisam željela, o čemu nisam sanjala i što sam mislila da nikada neću imati.
E, sad, ako mislite da je stvarno bilo tako jednostavno, de, razmislite još malo; valjda ste me do sada upoznali. Da li sam se predomislila? Jesam li se okrenula i sve napustila?
Skoro!
Jedno mjesec dana nakon odluke o haljini, ja se predomislih. Odjednom sam shvatila da meni ta haljina ne odgovara. Bila mi je previše; preteška mi je bila. Ne znam. Prestala mi je biti lijepa, bez obzira što su mi svi rekli da je savršena i što su rekli da mi super stoji. Meni se više nije sviđala.
Možda je to zbog toga što smo, nekako u to vrijeme, uletjeli u neke turbulencije, pa sam se premišljala o braku i svemu. Bila sam depresivna i nesigurna. Počele su me ganjati sumnje i preispitivala sam naše motive za brak. Počela sam mu postavljati pitanja od kojih je ludio, bilo mi je jasno da se sve ruši i krenem misliti da smo došli do kraja.
U pokušaju da u sebi ponovo zapalim iskru, ja odem još jednom do prodavnice vjenčanica. Kažem joj da sam se predomislila, a ona se nasmija i kaže da je znala da će tako biti. Priđem haljinama i nađem onu koja mi je bila malena kad sam je prvi put probala. Dodirnem je i kažem sebi: ovo je taj dodir koji želim da osjećam kada budem izgovarala: „Da“.
Obučem je. Zakopčaju je. Mogla mi je. Pogledam se u ogledalo i vidim princezu. Blijedo mi lice, oči upale od plakanja, a ispod njih veliki, crni podočnjaci. Bez obzira, izgledah kao mlada (neka tužna, al’ ipak, mlada). Skupim svu snagu da se nasmijem, da me rodica slika u haljini.
Skidoh haljinu, platih je i odlučih da je vrijeme da prestanem sa preispitivanjem, razmišljanjem, dvojbama, brigama i ubijanjem same sebe. Naravno da sumnje i brige postoje, jer niko ne zna kakva je budućnost pred nama. Svi se, uvijek, nađemo ispred dva puta, od kojih moramo jedan odabrati. Nikad ne znamo da li smo donijeli pravu odluku i sve što možemo jeste da se potrudimo da stvari budu najbolje što mogu.
Ja znam da hoću.
Autor: Zrela Mladenka
