Grejem Hil, kolumnista „Njujork Tajmsa“ izazvao je pravu pometnju svojom kolumnom u kojoj objašnjava kako je napokon naučio da živi sa mnogo manje nego što je do tada imao. Grejem i sam priznaje da je živio luksuznim životom i da je bio pravi hedonista. Onda je, kaže, jednog dana shvatio da mu sve stvari koje posjeduje zapravo oduzimaju vrijeme i energiju. Ovako izgleda njegovo iskustvo:
„Živim u majušnoj garsonjeri, a spavam u krevetu koji se spušta sa zida. Imam šest majica, i sveukupno deset tanjira i posuda. Ne posjedujem ni jedan CD niti DVD i sada imam svega 10 odsto knjiga koje sam nekada imao.
Prešao sam dugačak put od onog načina života kojim sam živio devedesetih godina prošlog vijeka. To su bile godine kada sam osnovao uspješnu kompaniju, prodao je za ogroman novac i kupio kuću koju sam napunio svime što sam ikada poželio.
Ne znam kako, ali negdje usputno te stvari počele su da mi uništavaju život, ili bar dobar dio života. Sve te stvari koje sam konzumirao zapravo su proždirale mene. Moje životne okolnosti možda jesu drugačije od većine (ne uspije svako da osnuje uspješnu firmu, ali i da propadne prije 30. godine), ali moja veza sa materijalnim stvarima ista je kao kod svih.
Živimo u svijetu monstruozno velikih prodavnica i tržnih centara, u svijetu gdje nam internet omogućava da 24 sata dnevno kupujemo. U kojoj god da ste socijalnoj kategoriji, možete da pronađete neku sitnicu za sebe kojoj ćete se obradovati i dići sebi raspoloženje.
Ipak, iako to svi radimo – kupujemo da bismo se odobrovoljili, ne postoji nikakav dokaz da stvari tako funkcionišu. Zapravo, češće nam se dešava obrnuto.
Meni lično trebalo je 15 godina, velika ljubav i mnogo putovanja kako bih shvatio da mi ne treba ništa od toga što sam manijakalno kupovao i skupljao, i kako bih došao do saznanja da mogu da živim mnogo bogatije sa mnogo manje.
Sve je počelo 1998. godine u Sijetlu. Tada smo moj poslovni partner i ja prodali našu kompaniju za savjetovanje u vezi sa poslovanjem na internetu. Dobili smo mnogo više para nego što sam ikada sanjao da ću zaraditi u toku cijelog svog života.
Kako bih proslavio, kupio sam ogromnu kuću, nov namještaj, dizajnerske naočare za sunce, tonu raznih gedžeta i najnoviji model CD plejera. Naravno i crni Volvo, najnoviju riječ tehnike među automobilima.
U to vrijeme radio sam naporno za kompaniju koja je i kupila našu firmu, pa nisam imao vremena da sa kućom uradim sve što sam planirao. Zato sam unajmio momka po imenu Stiven, bivšeg asistenta Kortni Lav, da mi bude lični pomoćnik u kupovini. On je išao u nabavku namještaja i tehnike – slikao bi sve to, pa bi mi fotografije donosio u kancelariju kako bih izabrao šta mi se dopada.
Moja euforija zbog iznenadnog uspjeha nije dugo trajala. Od ekstremnog oduševljenja, sada sam sve te stvari prihvatao kao normalne. Ni najnoviji mobilni telefon me nije uzbuđivao. Vremenom, počeo sam da se pitam zašto se ne osjećam sjajno, kada sam došao do tolikih para? Naprotiv, osjećao sam se anksioznije nego ikada prije.
Život mi je bio nepotrebno komplikovan. Bilo je tu nepreglednih travnjaka koje je trebalo održavati, ogromne površine podova u kući koje je trebalo čistiti, mnogo cimera o kojima se trebalo starati (uskoro po useljenju shvatio sam da je tužno živjeti sam u ogromnoj kući), mnogo kola za osigurati, oprati, sipati benzin i registrovati. Onda, tu je bio i Stiven. Nikad nisam mislio da ću postati taj tip osobe koji ima ličnog asistenta za kupovinu. Ko sam ja uopšte? U šta sam se to pretvorio? Sve te stvari koje sam pobrojao nisu mi bile užitak već novi poslodavci na poslu za koji se uopšte nisam ni prijavio.
Postajalo je sve gore. Uskoro pošto smo prodali firmu, preselio sam se u Njujork gde sam iznajmio veliki, luksuzan stan. I njega je trebalo opremiti novim namještajem i najnovijom tehnikom. Uz sve to, tu je i dalje bila kuća u Sijetlu koju je trebalo održavati. Kada sam napokon prelomio i riješio da prodam kuću u Sijetlu masno sam platio kako bih se riješio svog tog namještaja iz nje.
Znam da sam izuzetno sretan. Postigao sam strašno mnogo, a nisam imao ni 30 godina. Ali nisam jedini ko je cijeli život upetljao u zamršeni niz nepotrebnih predmeta.
Naša potreba za materijalnim stvarima kao da je eksplodirala u posljednje dvije decenije. Želimo da sve bude što veće i zauzimamo sve više i više prostora koji nam ne treba.
Isto je i sa hranom, koju gomilamo, a zatim je bacimo, bez trunke srama.
Kultura konzumerstva je dosegla razmjere epidemije. Zbog njega ugrožavamo sebe, druge, samu prirodu i Zemlju. Da li smo makar sretni zbog svih tih stvari koje posjedujemo?
U nedavnoj studiji, psiholog Galen V. Bodenhausen povezao je takav način potrošnje sa antisocijalnim ponašanjem. I zaista, ukoliko pogledate istraživanja decenijama unazad, od pedesetih godina prošlog vijeka u Americi je konzumerizam sve jači, ali je opšte stanje sreće isto ili čak i malo slabije.
Šta se onda desilo sa mnom? Upoznao sam jednu prelijepu Olgu i očajnički se zaljubio u nju. To je bio momenat kada se moja do tada neraskidiva veza sa stvarima koje sam pokupovao, raspala.
Kada je Olgi istekla viza, riješila je da se vrati u Barselonu, a ja sam riješio da idem za njom. Živjeli smo u majušnoj garsonjeri, oboje sretniji nego ikada. Onda smo se jednog dana osvrnuli i shvatili da ne posjedujemo ništa, pa samim tim ni Španija ne posjeduje nas. Spakovali smo se i po par mjeseci živjeli u Bangkoku, Buenos Ajresu i Torontu.
Radoholičar kakav jesam, za to vrijeme opsesivno sam radio i pokretao kompanije gdje god da smo se zatekli. Između ostalog tu je We Are Happy to Serve You, koja pravi keramičke verzije popularne papirne šolje za kafu popularne u Njujorku, ali i TreeHugger.com, blog o zaštiti životne sredine, koji sam takođe prodao za dobre pare. Život mi je bio sasvim ispunjen ljubavlju i radom u kome sam uživao. Bio sam slobodan i ni u jednom trenutku nisu mi falila kola, gedžeti ni kuća. Osjećao sam se kao da sam dao otkaz na poslu koji mi je isisavao dušu.
Na kraju, stvari sa Olgom nisu završile sretno, ali život mi je zauvijek promijenjen. Živim sa mnogo manje stvari, a imam mnogo više vremena i novca. Uz sve to, takvim načinom života i manje zagađujem okolinu, jer gledam da i to malo stvari koje imam bude polovno.
Intuitivno, svi znamo da je ovakav način života pravi za sve nas, a opet nekako bježimo od njega.
Da se razumijemo, i ja, kao i vi, i dalje u sebi imam tu osobu koja voli materijalno. Volim gedžete, volim lijepu odjeću. Ali, prema mom iskustvu, doći ćete do jedne tačke u životu kada će ti predmeti zauzeti previše mjesta u vašem životu, i samo će vas unesrećiti.
Lutanje sa Olgom ulicama Bangkoka ne bih mijenjao ni za šta što sam u životu posjedovao.
Trenutno radim na projektovanju malih kuća, stvorenih da služe nama, a ne mi njima. Spavam mirno, jer znam da ne koristim više resursa nego što mi je zaista potrebno. Imam manje, a uživam više. Prostor mi je mali, ali mi je život sasvim ispunjen.
Izvor: dobrarec.rs
