Ideja o vjenčanom prstenu (odnosno, burmi, kako to inače zovemo) potiče iz drevnog Egipta. Prije mnogo vijekova, u Evropi ih nose samo supruge – da bude jasno da su one „nečije“ (al’ su muževi, neobilježeni, mogli biti svačiji).
Egipćani su krug smatrali znakom vječnosti, pa je prsten označavao neprekidnu ljubav nekog para. Nosio se na domalom prstu lijeve ruke, jer se vjerovalo da kroz taj ide jedna specijalna vena, povezana sa samim srcem; Vena amoris. Elem, žene su nosile ovo prstenje i bivale su „obilježenim“ dijelom para, a muževi, neoznačeni, su mogli da švrljaju sve dok Amerikanci ne uvedoše razmjenu prstenja, tj. označiše oboje.
Sve sam ovo našla na Internetu kad sam krenula da tražim burme za nas. Burma je jedan od rijetkih elemenata ovog vjenčanja kojeg nisam imala isplaniranog mnogo godina prije nego sam i upoznala svog budućeg muža. Jednostavno, o tome nikad nisam razmišljala.
Dakle, opet ja po Internetu; tražim slike burmi. Imala sam samo dva parametra u glavi: bijelo zlato i neobično. Elem, nije mi baš pomoglo da suzim pretragu!
Da li vi znate koliko online rezultata možete dobiti kada ukucate „neobične burme od bijelog zlata“? Milione, svega mi! Ima, čak, opcija da otisak prsta bude utisnut u prsten. Ima jednostavnih, složenih, teških, lakih, gotovo nevidljivih, itekako vidljivih, i tako dalje; milioni burmi!
U nekom momentu ja počnem da ispipavam mog vjerenika, da vidim šta on misli o burmama, ima li kakve ideje, želje, snove… No, kao što ste do sada već, vjerovatno, uvidjeli, on je obično potpuno zadovoljan mojim izborom, kakav god napravim, pa je jedino što mi je rekao bilo: „Znaš, ja je neću nositi svo vrijeme, zbog posla, pa ti uzmi šta god će TEBE usrećiti.“
Kako ja ne želim da samo ja budem sretna, tako sam mu pokazala nekoliko fotografija. Onda sam ga odvela u nekoliko zlatarni. Razgovarali smo o burmama. Kako god, ja ništa ne završih.
„Kad ne budeš nosio burmu na prstu, hoćeš li je staviti oko vrata, na neki lijep lančić? Neću da druge žene misle da si slobodan“, rekoh mu jednu veče.
Pogledao me pogledom koji je jasno rekao da je prestravljen od činjenice da bih se mogla pretvoriti u ženu s takvim pitanjem. Pomislih: „Otkud mi ovakva nesigurnost da postavim ovako glupo pitanje?!“ Ja nisam nesigurna! Ja sam, vidi me, jedna jaka, nezavisna, zajebana žena, spreman na sve i svašta u životu. Kako sam, za ime Boga, mogla postaviti ovakvo pitanje? Nekako se sva smežurah ispred njega. Bilo me sramota onoga što rekoh.
On ponovo pogleda u mene, sada sa velikim osmijehom i toplinom u očima i reče: „Istetovirat ćemo ih i nikada neću prestati da je nosim“.
Naše burme će uvijek biti s nama i prekrasne su. Imaćemo mi i burme od zlata, a one će se divno uklopiti. Neće biti ni skupe, ni unikatne, ni glamurozne burme, nego samo dva kruga vječnosti, koji će upotpuniti tintu, koja će nas zauvijek podsjećati na to šta ćemo postati.
Autor: Zrela Mladenka
