Odakle dolazi ljubav režisera i krovova, tačnije scena snimljenih na vrhovima zgrada?
Sam čin penjanja na krov predstavlja zaokružen čin sam za sebe. Asocijaciju na ostvareno. Metaforu nepobjedivosti ili pak zlokobnu tenziju nadolazeće prijetnje.
Upravo u ovom posljednjem leži jedan od razloga zaslužnih za dugovječnost ove kreativne veze koja je iznjedrila nebrojene scene čiji su likovi, fotografija i situacije već odavno postale sastavni dio (literature ne samo vezane za historiju kinematografije) i pop kulture same.
Scene na koje se asocijativno vraćamo redovno kako bismo lakše shvatili i prepoznali probleme današnjice.
Upravo u isčekivanju, tenziji i dinamici nepoznatog, mističnog i romantičnog. Nepredvidivog. To je onaj nepoznati faktor koji nas drži na ivici stolice, na rubu živaca, ne dopuštajući nam predah već iznova i iznova traži naš puni angažman i pažnju. Kao vrhunski voajerski čin ne daje rješenje do samog kraja, ako i tada, već kao i nesvršeni akord u muzici tjera nas da tražimo još, da se uključimo i ispitivačkim okom tražimo šta se nalazi u sloju ispod, a nazire još i dublje.
S druge strane kompozicijski pa i čisto tehnički gledano, takve scene pružaju olakšice koje talentovani umjetnici uvijek rado prihvataju. Ako se kojim slučajem radi o noćnoj sceni samo zvjezdano nebo i mjesec daju svjetlo koje ponekad može biti i sasvim dovoljno. Da ne govorimo o atmosferičnosti koju sa sobom nosi takav jedan kadar.
Riječ, dvije o pogledu, panorami koja se pruža i spaja sa horizontima ili se miješa i nestaje sa krovovima okolnih zgrada. Ima li idealnijeg mjesta da “vaš” lik koji se nalazi na jednom takvom krovu, doživi emotivni krah, panični napad ili jednostavno romantični trenutak utisnut u njegovo sjećanje a preko njega i u naše.
Mirela H. Mustafić
Fotografije: Dennis McShane https://500px.com/dennismcshane
