Zrela ljubav dolazi tek sa kompletnim razvojem ličnosti, a istraživanja pokazuju da nam se, iako postoje izuzeci, sva zaljubljivanja dogode do 40. godine, a da poslije toga najljepše volimo…
Toliko je istraživanja obavljeno na temu ljubavi, zaljubljenosti, emocionalne (ne)zrelosti, da se čini da o tome nema ništa više da se kaže.
Ali, iako se nauka odavno “umiješala” u emocije muškarca i žene, još ne postoji jedinstven recept kako prepoznati ljubav, biti siguran da je prava, kako je sačuvati. Da li volimo isto sa 25 i 50 godina, kada nas emotivna ispunjenost najviše usrećuje i od čega zavisi koje će mjesto na listi prioriteta ljubav imati?
Psiholozi tvrde da mnogo toga zavisi od odnosa u primarnoj porodici, braka roditelja, vaspitanja… Ali, ako pretpostavimo da je sve to išlo “normalnim” tokom, da smo se formirali u emotivno i psihički zrelu osobu, sposobnu da ljubav prihvati i pruži, kako se ona mijenja sa vremenom?
Kako volimo sa 18, kako sa 36, kako sa 50? Isto, jače, strastvenije, jednostavnije…? Naučnici tvrde da je prva ljubav jako važna, jer na mnogo načina formira našu predstavu o ljubavi i trajno nas određuje. Ljubav u tinejdžerskom dobu emotivno je jaka, strastvena, na izgled životna.
Ali, to se događa zbog toga što još nismo u stanju da razgraničimo ljubav i zaljubljenost, dvije dijametralno suprotne stavri, jer je prema definicijama ljubav zrelost, a zaljubljenost nezrelost. Leptirići u stomaku, neprekidno maštanje i razmišljanje o osobi koju volimo, euforija koja prati sva ta intenzivna osjećanja prilično sakrivaju “lice” osobe u koju smo zaljubljeni.
Mi je, u stvari, uopšte realno ne vidimo, volimo samo osjećaje koje ona u nama budi. Da ne bude zabune, može se biti zaljubljen i u zrelom dobu, kada smo i emotivno i psihički najstabilniji, ali je najvažnije znati i uočiti razliku. Zaljubljenost je stanje pomračene svijesti, emotivnog i hormonalnog ludila, pa je zbog toga psiholozi nazivaju “nezrela ljubav”.
Zaljubljenost je vrsta infantilnosti, ona poručuje “ne mogu bez tebe”, ali je samo kratkotrajno osjećanje koje brzo donosi otrežnjenje, često i razočaranje. Još jedna posljedica zaljubljenosti kao emotivne nezrelosti je i pogrešna predstava kako smo “nesrećni u ljubavi”, što potpuno može da nas onesposobi da se emotivno ostvarimo.
Iako smo u mlađim godinama skloniji da idealizujemo osobu koju volimo, to se vrlo lako može dogoditi i u srednjim godinama, pa čak i u trećem dobu. Psiholozi tvrde da se najčešće zaljubljuju osobe kojima je to promicalo u mladosti, odnosno koje su iz nekih razloga (preran ulazak u brak, pogrešni stavovi i ubijeđenja, spartansko vaspitanje i zabrane da se pokažu emocije…) propustile euforiju zaljubljivanja.
Tada se događa da su iracionalne predstave o osobi koju su upoznali mnogo jače, sve izgleda mnogo ljepše nego što jeste i život dobija potpuno novi smisao. Međutim, zablude, iako su jače, kraće traju, tvrde istraživači. Naime, osobe u zrelim godinama, koje razviju fantaziju i iracionalnu sliku o osobi koja se pojavila u njihovom životu, mnogo brže će doći do “otriježnjenja”, što se događa zbog zrelosti i iskustva koje su tokom godina stekle.
Projekcija savršene žene ili muškarca oličena u osobi u koju smo zaljubljeni sa aspekta psihologije nije okrenuta ka drugoj osobi, već prema sopstvenim željama, strahovima, kompleksima. To je na neki način opsjednutost ega zaljubljene osobe onim što ona za sebe emotivno želi. Zbog toga je u zaljubljenosti relacija prema drugom samo privid, dok je ljubav potpuno suprotan odnos, totalno usmjeren prema dugoj osobi.
Neki psiholozi tvrde da osoba koja dostigne punu psihičku zrelost gubi sposobnost da se zaljubi, ali je itekako sposobna da voli. Psihijatar Donatela Maraciti, autorka knjige “La natura dell'amore” tvrdi da se prilikom zaljubljivanja aktiviraju određene zone međumozga koje pokreću amigdalu koja spaja neurone, što dovodi do potpune “biohemijske oluje” u tijelu.
Djeluju i određene moždane zone povezane sa stomakom, zbog čega osjećamo “leptiriće”. Iz tog stanja do prave ljubavi dolazi se postepeno, hormonima, uglavnom pomoću oksitocina, pa nervoza, leptirići u stomaku, manjak apetita i sna, počinju da se transformišu u prijatne osjećaje. Ali to ne može da se desi prije 20. godine, tvrdi doktorka, zato što ljudski mozak neurološki nije spreman za taj “prelaz”.
Osnovna razlika između zaljubljenosti i ljubavi tiče se odnosa prema realnosti. U umu zaljubljenog čovjeka taj odnos potpuno je zamagljen, dok ga ljubav potpuno bistri. Da bismo voljeli moramo pronići u suštinu nekog čovjeka, a ako ga i pored svih nedostataka i mana koje posjeduje i dalje volimo, to je ono “pravo”.
U ljubavi je ego potpuno “miran”, osoba zna šta želi i voli, donosi odluke trezveno i racionalno, bira da voli. Kada smo zaljubljeni mislimo da bez tog nekog ne možemo da živimo, dok je zrela ljubav potpuno svjesna da možemo i umijemo sami, ali da taj neko obogaćuje naš život, puno znači i vrijedan je povjerenja.
Izvor: lovesensa.rs
