Iz prve ruke: Indira Bajramović predsjednica Udruženja žena Romkinja “Bolja budućnost”, prije svega majka, a onda i “Super žena”.
Rođena sam u Januaru 1968. godine u Jajcu. Osnovnu školu sam završila i krenula u srednju takođe u Jajcu. Onda sam došla u Tuzlu, jer sam se udala. Nedugo poslije postala sam majka prekrasne djevojčice. Moj muž je radio u dobroj firmi kao vodeći monter centralnog grijanja, a ja sam bila domaćica, majka i supruga. Dobro smo živjeli dok se ta firma u kojoj je radio moj suprug nije počela „raspadati“. Ljudi su napustali firmu i nešto čudno se dešavalo među njima. Onda je počeo da radi privatno i dobro je zarađivao, a ja sam opet bila majka, domaćica i supruga. Ja sam bila ta koja je naviše vremena provodila sa našom kćerkom i baš se posvetila njenom odgajanju i bila sam zadovoljna. Zatim je počeo je rat. Moja djevojčica je bila drugi razred osnovne škole. Muž je naravno odmah mobilisan a ja sam brinula o nama dvijema. U to vrijeme najvažnije mi je bilo da preživimo. Rat smo hvala Bogu preživjeli i nadali se da će biti ako ne bolje, onda isto kao što je bilo i prije rata. Moj muž je radio privatno a ja sam opet bila domaćica, majka i supruga. Nisam se žalila. A onda jednog dana dok sam išla na pijacu srela sam poznanika koji je žurio i pitala ga:“ Gdje ti žuris tako?“, a on mi je odgovorio: “Ma osnovali smo udruženje pa nam treba neka sekretarica ili neko da radi“. Ja sam se ponudila tada ne razmišljajuci ni o čemu i ne znajući da ću danas biti to što jesam. Rekao mi je dođi sutra ujutro da vidim sa kolegama. Ja sam odmah otišla kući, znala sam da će provjeravati da li i koliko znam raditi na kompjuteru, i da vide moje sposobnosti. Naravno da se nikad nisam susrela sa kompjuterom, informatikom, exelom i drugim programima, a o stranom jeziku da ne pričam. Otišla kod mojih prijatelja, komšija i rekla o čemu se radi i da mi malo pokažu kako se radi na kompjuteru, te naučila prve korake u wordu. Sutradan sam otišla u udruženje gdje je njih bilo 11 muškaraca i nazovimo mentor koji je i njih na neki nacin vodio jer su bili i partneri na projektu a oni sami nisu imali iskustva. Taj mentor me je ispitivao šta znam i sreća moja pa se zakačio na word pa sam donekle i znala ,a i on mi je nešto pomogao. Ne znam da li je njima tako hitno trebao neko ili je moja sreća i ja sam ostala da radim. Naravno nije mi bilo prijatno među njih 11, ali sam odma dala do znanja da sam tu radi posla i da sa mnom mogu samo poslovno. Polako sam učila i usavršavala rad na računaru, pomalo engleski, ali sam im pisala i projekte, radila izvještaje, predstavljala u javnosti , tražila donatore, uspostavljala kontakte, kuhala kafe, čistila za njima. To je bilo tipično muško udruženje gdje kad dođe žena Romkinja nije imala kome da se obrati ispriča svoj problem, a da je oni saslušaju i pokušaju pomoći. Naravno ja nisam mogla to gledati, pa sam pokušala pomoći tim ženama savjetima, upućivala ih gdje da traže svoja prava, pisala im zahtjeve i žalbe kao i molbe, kontaktirala svoje privatne veze da im pomognem, a one su mi bile zahvalne zbog toga. Vidjela sam da bi to moglo biti korisno i za udruženje, te sam od njih tražila da osnuju ogranak za žene pri organizaciji na šta su odgovorili negativno. Ja sam odlučila da osnujem prvo žensko romsko udruženje i to sam uradila 2000-te godine.
Na Skupštini su me žene izabrale za predsjednicu i tako smo počele. Prve godine nam je prošao projekat kroz koji smo mogli kupiti tehničku opremu za rad sto nam je mnogo olakšalo posao. Do tada sam se služila kompjuterom po komšiluku i hvala mojim dragim prijateljima na tome. Onda smo našli i kancelariju i tako je sve počelo. Projekti su se nizali jedan za drugim, mi smo ulazili u romske zajednice prikupljali informacije, nismo znali koji problem prije da počnemo rješavati, jer ih je bilo mnogo i šta odabrati kao prioritet. Vidjeli smo da se većina njih susreće sa diskriminacijom. Ali mi smo bile odlučne da u bitku sa svim tim idemo zajedno. Ispočetka smo mi išli sa njima u institucije kako bi rješavali njihove probleme a onda kako smo imale više posla u organizaciji nismo mogle više na taj način, ali smo onda njih naučili kroz sastanke u zajednicama, one su svakodnevno dolazile kod nas u udruženje, organizovali smo razne seminare i uspjele smo od njih kojima je bila potrebna naša pomoć napraviti edukatorice za druge. Deset godina je „Bolja budućnost“ bila jedina ženska romska organizacija u BiH. Našim radom kako u Tuzli tako i drugim gradovima BiH -oba entiteta, polako smo prepoznvali romkinje koje bi mogle biti liderice i osnivati udruženja kako bi što više Romkinja bilo u mogućnosti ostvarivati svoja prava. Ja sam takva osoba koja voli dijeliti svoje znanje drugima, nisam zavidna nikome, volim pomoći svima i dijeliti informacije koje će koristiti u radu i rješavanju problema sa kojima se svakodnevno susreću Romkinje u zajednicama.
Ja sam inicirala pokretanje drugih ženskih romskih udruženja kojih sada ima 10 u BiH. Svima njima sam pomogla što kao pojedinka što ispred udruženja pri osnivanju organizacija, pisanju projekata, izvještaja, pronalazila donatore i bila im mentor, ali su uvijek i u svakom trenutku znale da se imaju na koga osloniti i smatram da im je moja pomoć, ali i drugih osoba iz organizacije mnogo olakšala njihove početke rada, jer nisam željela da prolaze trnovit put koji sam ja prešla. Onda sam došla na ideju da osnujemo prvu žensku romsku mrežu i to je naišlo na odobravanje u našoj organizaciji i na nasoj Skupštini. Takođe i sve ove ženske organizacije su tu ideju prihvatile sa oduševljenjem te smo napravile osnivačku Skupštinu 2010. godine na kojoj je naša organizacija „Bolja budućnost“ predložena kao sekretarijat mreže ili vodeća organizacija, a mrežu smo nazvali ženska romska mreža „Uspjeh“. Od tada do sada smo postigle veliki uspjeh i kao mreža u implementaciji zajedničkih projekata, političkom učešću Romkinja, imali smo zajedničke kampanje, medijski se predstavili, svake godine organizujemo kampanju JEDNAKOST ZA SVE i mnoge druge aktivnosti i što je važno postali smo prepoznatljivi kako u BiH tako i van granica Bosne i Hercegovine. Neki kažu da je i taj uspjeh mojom zaslugom, a ja volim reći da smo svi za to zaslužni.
Kad sam kod uspjeha naravno da sam od samog početka imala prezir od muških romskih lidera, na početku većine, jer nisu mogli priznati da ja kao žena, kao neko ko je počeo da radi u romskom NVO-u poslije njih je daleko ispred njih, da sam uspješna žena, prepoznata i poštovana u romskim zajednicama i institucijama i da sam uspjela. Ja sam se u početku nervirala zbog toga što su oni ljubomorni na to što sam ja uspješna, što sam i druge žene uključila, što i njima na neki način pomažemo, jer radeći u njihovim zajednicama smanjujemo probleme koje bi oni trebali riješavati i pomagati ljudima, ali vremenom sam prestala razmišljati o tome i posvetila se samo radu i ženama, a naravno uspjesi i rezultati su se nizali tako da su neki i od njih muških počeli da me poštuju i to što radim.
Meni kao ženi Romkinji je trebalo duplo da radim, da se dokazujem. Morala sam, a i danas je tako, da se odreknem svog „privatnog života“ druženja, ljudi koje volim rodbine, prijatelja jer sve manje vremena imam za njih, ali takođe imam i sreću da i oni mene vole i razumiju i daju mi podršku u mom radu i kako sami kažu ponose se sa onim sto sam i što radim. Ja sam bila PRVA Romkinja koja se ohrabrila i prijavila kao nezavisna kandidatkinja za općinsko Vijeće, kada nam je kao pripadnicima nacionalne manjine data mogućnost za to. Naravno nisam prošla, jer nisam imala nikakvu kampanju, nisam imala novaca i nisam išla u zajednice za razliku od mojih muških kolega. Meni je bilo važno da pokažem da ima i nas romkinja koje su se prijavile. Drugi put na lokalnim izborima bilo nas je pet Romkinja na listama za općinska Vijeća, jer smo se tako dogovorile na sastanku mreže kako bi široj javnosti dali do znanja da i nas ima sposobnih, jakih i ohrabrenih da se prijavimo i naravo opet nijedna nije prošla, ali nismo ni očekivale prolaz.
Mislim da smo na kraju ipak mi pobjednice jer smo se izborile da se u savjetodavnom tijelu Vijeća ministara BiH ipoštuje Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, kao i izborni Zakon koji je tada nalagao 30 % učešće žena . Tijelo se zove Odbor za Rome koji je do tada imao 18 članova i to po 9 predstavnika ispred resornih ministarstava oba entiteta i Brčko Distrikta i 9 predstavnika ispred romske populacije. Mi smo uspjele da se to tijelo proširi na 22 člana tj. 11 predstavnika /ca resornih ministarstava i 11 predstavnika/ ca romske populacije. Prvi put ovim tijelom predsjedava žena Romkinja i to sam ja.
Ne samo da se povećao broj članova – žena i Romkinja, ali i predstavnica ministarstava da nas ima pola žena pola muškaraca u Odboru što je kako rekoh prvi put od nastanka tog tijela nego su vidne mnoge promjene u radu i rezultatima ovog tijela .
Pored svih navedenih aktivnosti dala sam svoj doprinos u pisanju važnih dokumenata i strategija generalno za žene, ali i posebno za Rome i Romkinje u BiH, učestvovala u izradi Akcionih planova za Dekadu, kao i revidiranju istih, a svoj doprinos ću dati i u izradi novih koji se planira ove 2016. godine kao i izradi nove Strategije.
Dala sam svoj doprinos u pisanju CEDAW izvještaja u kojem se prvi put spominju romske žene, kao i Gender akcionom planu i drugim dokumentima važnim za romkinje. Učestvovala sam na konferncijama kako kod nas tako i u regiji i drugim gradovima Evrope gdje sam govorila o položaju Romkinja u BiH. Svojim radom i angažmanom sam uspjela promjeniti svjest mnogih romkinja i pokazati da i mi možemo biti uspješne i javno reći da pripadamo ovoj nacionalnoj manjini što je sigurno doprinjelo i smanjenju predrasuda od strane većinskog stanovništva prema romskoj populaciji. Naravno sve to ne bi postigla da nisam napravila dobar tim u organizaciji i bez njihove pomoći. Dobila sam mnoge zahvalnice i priznanja kako od romskih lidera tako i donatora za promjene koje sam napravila sa svojim timom u romskim zajeddnicama, ali bih izdvojila dvije a to su:
- Nagrada za najbolju partnersku organizaciju koju sam preuzela u Bonu a koju je dodjelio Care Internacional Luxembrug, jer je bila velika konkurencija i ta nagrada se dodjeljuje svake dvije godine. Ovo je bilo prvi put 2014. godine je ova nagrada dodjeljena organizaciji u Evropi, prvi put u BiH a mi smo je donjeli u Tuzlu
- Drugo moje najdraže priznanje je izbor za SUPER ŽENU, jer je neko prepoznao sav moj trud i rad, jer je neko nagradio sva moja odricanja i jer je neko prepoznao i objavio da sam ja ta SUPER ŽENA pored svih onih divnih super žena, a sve smo mi na svoj način herojine i super žene.
Pisajući ovaj tekst više puta provlači se „ ja sam prva Romkinja“ koja je ….. i kad se vratim unazad i razmislim ja stvarno jesam broj 1 kada je u pitanju ženski romski nevladin sektor, ja sam pionirka u ovoj priči koja je za sobom povela i druge, ali sam ostala i majka. U međuvremenu sam postala i nana, ostala sam i supruga i prijateljica, ali više nisam domaćica, a i dalje ću svoje znanje, vještine i sve ono što ja znam prenositi na druge i mlađe naraštaje kako bi se položaj Romkinja promijenio i kako bi romske žene bile ravnopravne građanke ovog društva.
Autor: Indira Bajramović
