Sanjala sam naše pozivnice mnogo ranije nego što smo počeli i živjeti zajedno, a sada sam htjela da taj san postane stvarnost.
Jednom davno, dođoh rano u kancelariju, sva željna da koleginici ispričam san koji sam sanjala. Usnih da se udajem za tog, jednog, super lika s kojim sam se ponovno srela nakon 30-tak godina. U tom snu, naše su pozivnice bile napravljene s crtežom nas dvoje. Držao me za ruku, kao da me vodi u našu budućnost, a ja sam ga pratila u jednostavnoj, bijeloj vjenčanici. „To je tako slatko“, mišljah sama sa sobom.
Kada je došlo do stvarnih priprema za naše vjenčanje, sjetih se ja tog sna i htjedoh da stvorim tu sliku iz glave, al’ pošto ne znam da crtam, trebalo je da pronađem nekoga ko zna.
Nekim ljudima ide od ruke da drugima predstave i objasne svoje zamisli, no meni često kažu da su moja objašnjenja daleko od svega, do granica bizarnosti. Svjesna tog nedostatka, pokušala sam sve svoje vještine upregnuti u akciji pod nazivom: „Nacrtajmo riječima ono što hoćemo vidjeti na pozivnicama“.
Prvi crtač je uradio prilično dobru stvar: uspio je da uhvati položaj, ja sam ličila na ono što sam htjela, ali je potpuno fulao stav i lice mog budućeg muža. Nakon nekoliko pokušaja dodatnog objašnjavanja, on se ljubazno zahvalio i rekao da on to ne može. Preporučio mi je nekog drugog i taj neko, žena, mi reče: „OK, pokušat ću, ali pošto sam ja karikaturistkinja, možda ti se neće dopasti ono što dobiješ!“ Bila je u pravu. Nije mi se dopalo, jer je sve bilo totalno suprotno od instrukcija koje sam dala i poruka slike je bila izgubljena.
Odustadoh ja od svoje zamisli. Odlučih da ćemo imati obične, dosadne pozivnice, nešto kao i svi drugi.
O, moj Bože… Jeste li znali da gotove pozivnice dolaze u stotinama varijacija? Ne govorim samo o obliku i veličini, nego i pisanju; oni samo dodaju vaša imena, datum i mjesto. Vidjela sam sve što je bilo za vidjeti i, nažalost, ništa od toga nije imalo ono nešto što bi bilo „mi“. Ni jedna me nije osvojila. Ni u jednu se nisam zaljubila. Ni jedna nije bila u našim bojama. Bilo je nekoliko slatkih, s nekim crtežima, neke čak i šaljive, ali još uvijek miljama daleko od mog sna. Mislim, možda je bilo suludo i očekivati da ću naći nešto slično snu, al’ nada posljednja umire, zar ne?
Nakon nekog vremena ja zaključih da je ono ganjanje pozivnice iz sna, možda, ipak lakše od biranja među već napravljenim pozivnicama.
Neko mi, tada, preporuči lokalnog umjetnika. Umjetnik se obradova svemu ovome i pokaza mi nekoliko slika sličnih onome što sam ja imala na umu. Dopale su mi se, kao i sva priča koju smo ispričali. Bila sam potpuno uvjerena da će moj san napokon (a sve ovo traje već neka tri mjeseca) biti materijalizovan.
Poslije par sedmica me pozva i ja otiđoh da vidim to za šta sam mislila da će biti remek djelo. Avaj; raspadoh se! Bilo je izuzetno teško pronaći riječi i reći umjetniku da rad nije ni blizu očekivanog; nije to bila tehnika primjera koje sam vidjela, niti je bilo blizu ideja koje razmijenismo. Pored ovoga, prethodna dva pokušaja su izgledala skoro savršeno.
Pogrešne boje, nas dvoje kao da nas je nacrtalo talentovano 11-godišnje dijete, neki detalji za koje sam rekla da ne želim i neke stvari koje nisu imale nikakve veze s našim životima. U uglu mjesec sa djeda-mrazovskom kapicom. Bila sam očajna i bilo mi je strašno reći da ovo što vidim nije ni blizu onoga što sam zamislila, htjela i složila se da dobijem. U pokušaju da ublažim stvar, zamolih promjenu boja i nestanak mjeseca i detalja.
Kad drugi put otiđoh da vidim sliku s korekcijama, ne htjedoh više ništa reći. Platih, uzeh, zahvalih i odoh. Postavih sliku na zid u kancelariji i gledah je dvije sedmice, pokušavajući da se naviknem na nju, da je prihvatim i da se nagovorim da to bude crtež na našim pozivnicama. Odustadoh!
Vratih se na pregledanje gotovih pozivnica i bijah već spremna da uzmem čisti komad papira i na njemu rukom napišem datum i mjesto, te da potpuno odustanem od pravih pozivnica u bilo kojem obliku.
Odjednom se, u tom očaju, kroz oblake pojavi tračak svjetlosti i ja se sjetih jednog kolege, čarobnjaka za Photoshop, koji s radošću uze sve to što sam do tad dobila i još, uz to, sva ona objašnjenja i instrukcije koje sam slala različitim ljudima. Dva dana kasnije, ja dobih moje pozivnice!
Prekrasne su! One vam, prosto, kažu ko smo istog momenta kad ih ugledate. Nisu glamurozne, ne šljašte i nisu na skupom papiru; to su jednostavne, obične, vrlo lične i jedinstvene pozivnice, baš onakve kakve trebaju i biti.
Autor: Zrela Mladenka
