Razočaranja su neizbježan dio života. Ona zapravo govore o tome kakva su naša očekivanja – od sebe, od drugih, od života. Osim toga, imaju vrlo korisnu svrhu – otkrivaju nam čemu stremimo i kako do toga doći na učinkovit način.
Očarani pa razočarani
Niko ne voli razočaranja. No, htjeli mi to ili ne, ona nam se u većoj ili manjoj mjeri događaju tokom cijelog života. Stalno stvaramo predodžbe o ljudima, o budućnosti, o nama samima i, ako su te predodžbe ljepše od onog što nam stvarnost pokaže, onda se razočaramo.
Sama riječ „razočaranje“ vezana je uz čaranje, odnosno, čaroliju. Očekujući nešto posebno – veliku ljubav, uspjeh ili izuzetno lijep godišnji odmor – sami sebe pomalo začaramo. Naš um stvori neku predodžbu za koju povjerujemo da može postati stvarnost. A kad se ta predodžba, u sukobu s realnošću, počne raspadati, više nismo očarani, nego raz-očarani. Uljepšavajuća zavjesa uma je razmaknuta i vidimo nešto drugo.
Šta je to za što smo se „zakačili“?
To „drugo“ nije istinito i stvarno, nego samo drugačije. Kao što uljepšana predodžba nije stvarna, tako ni predodžba stvorena kroz prizmu razočaranja nije stvarna. Ona samo pojačava sve ono što je u kontrastu s očekivanim. Dakle, najprije se bude ugodni osjećaji zbog vezanja uz predodžbu kojom nas je očarao um, a zatim se bude neugodni osjećaji zbog toga što ta predodžba nije postala stvarnost. Na prvi pogled, to se može činiti besmislenim, kao da je riječ o nekoj smicalici.
Ali, obratimo li pažnju na cjelokupni proces, primijetit ćemo da očekivanja, očaranost i razočaranja itekako imaju smisla. Kad padnemo na smicalicu uma i emotivno se vežemo za neku predodžbu, to za što smo se vezali uvijek je nešto što nam u životu nedostaje ili nešto o čemu mislimo da bi nam moglo značajno promijeniti život nabolje. Zato je važno zapitati se: što je to za što smo se „zakačili“? Ako je riječ o težnji prema uspjehu, koji dio predodžbe o uspjehu nas najviše privlači? Važnost? Popularnost? Imućnost?
Put do ostvarenja
Ako je riječ o zaljubljivanju, koji dio predodžbe o ljubavi nas najviše privlači? Zanimljivi razgovori? Nježnost? Majčinstvo? Ako je riječ o predodžbi o savršenom godišnjem odmoru, koji dio predodžbe nas najviše privlači? Mir? Istraživanje nečega novog? Zabava?
Kad otkrijemo što je ono čime nas je um očarao, znat ćemo što je ono čemu stremimo. To je stremljenje bilo dijelom ili potpuno nesvjesno, jer da je bilo sasvim svjesno, ne bi se manifestiralo kroz očaranost nekom predodžbom. Stoga, prva važna informacija koju možemo dobiti iz procesa očaravanja i razočaravanja jest: što je ono čemu stremimo? Ovo je vrlo važna informacija, jer jednom kad saznamo čemu stremimo, možemo se svjesno usmjeriti da to i ostvarimo.
Čine nas realnijima
Razočaranja su neizbježan dio života. Štaviše, ona su dio procesa odrastanja. Kroz njih učimo o životu, o sebi, o svojoj prirodi. Iz perspektive jednog od pravaca psihologije, takozvane self-psihologije, cijelo odrastanje je postupan proces razočaravanja. Htjeli-ne htjeli, roditelji svoju djecu razočaravaju jer ne mogu savršeno ispuniti njihova očekivanja. Djeci su ovakva razočaranja važna i potrebna jer ih dovode u kontakt s realnošću. Kad roditelj razočara dijete, odnosno ne napravi ono što dijete od njega očekuje, pomaže mu na više razina.
Prije svega, pokazuje mu da nije idealan roditelj koji je svemoćan, nego da je obična osoba sa svojim ograničenjima i vlastitim željama. To djetetu ostavlja prostora da se za ispunjenje nekih svojih želja samo potrudi – na primjer, ako ne može dobiti brodić na daljinsko upravljanje, možda će pokušati samo izraditi brodić i upravljati njime ručno. Osim toga, razočaravajući dijete na ovaj način, roditelj mu daje trajnu poruku za odraslu dob – da mu svijet neće uvijek ići na ruku i da se u takvim situacijama mora nekako samo snaći.
Kad su razočaranja prevelika?
Razočaranja su neizbježan i važan dio odrastanja. Problem nastaje kad ona nisu „optimalna“, odnosno kad su prevelika pa se dijete s razočaranjem ne može nositi. Primjerice, ako majka ili otac na bilo koji način emotivno ili tjelesno zlostavljaju dijete, ta gruba razočaranja učinit će upravo suprotno od onog što čine „optimalna“ razočaranja. Dok optimalna razočaranja pomažu djetetu da postane zrelije, odnosno, da se sve više oslanja na sebe i svoje sposobnosti, gruba, traumatska razočaranja uzrokuju emotivne zastoje.
Poslije, u odrasloj dobi, razočaranja imaju istu funkciju koju su imala u dječjoj dobi. Čine nas realnijima, a samim time, sposobnijima da se bolje nosimo sa životom i da na učinkovitije načine stremimo ispunjenju svojih želja i ciljeva. I tada je najbolje da razočaranja budu optimalna, ali, nažalost, to nije svjestan proces i gruba razočaranja u djetinjstvu predispozicija su za gruba razočaranja u odrasloj dobi. No, i ovo možemo posmatrati s pozitivne strane.
Bolja procjena budućih situacija
Gruba razočaranja u odrasloj dobi (na primjer – ludo zaljubljivanje u „krivu“ osobu ili entuzijastičan poslovni projekt koji vodi u finansijsku propast) ukazuju nam na neke velike slijepe pjege u vlastitom viđenju svijeta. A nakon što su slijepe pjege otkrivene, možemo se početi i baviti njima.
Nerijetko taj proces vodi unatrag, onamo gdje su slijepe pjege nastajale – u bavljenje djetinjstvom i porukama o sebi i svijetu koje smo tokom djetinjstva usvajali. Istraživanje tih tamnih, neosviještenih dijelova sebe vodi nas prema kompleksnijoj slici svijeta i na taj način nam omogućuje da bolje procjenjujemo situacije i tako ublažimo buduća razočaranja.
Ne očekivati i ne stvarati predodžbe je nemoguće
Čini se da bi idealno rješenje bilo – ne očekivati, ne stvarati predodžbe i samim time, ne razočaravati se. No, stvaranje predodžbi ne možemo izbjeći. Na temelju njih donosimo odluke – otputovati nekamo ili ne, prihvatiti novi posao ili ne, družiti se s nekom osobom ili ne. Kad god svojevoljno ulazimo u nešto nepoznato, to činimo zato što smo stekli određenu pozitivnu predodžbu o tome.
Razočaranja su dio života. Važno ih je tako i prihvatiti, a ne kao osobne pogreške koje smo mogli izbjeći da smo bili „pametniji“ ili „zreliji“. Ako ih prihvatimo kao dio života, iz razočaranja možemo puno toga naučiti. Ona nam mogu pokazati što nam u životu nedostaje i učiniti nas sposobnijima da to ostvarimo. Razočaranja su tu da nam kroz iluziju (očaranost) i razmicanje te iluzije (raz-očaranost) na novom nivou razotkriju kako unutarnju, tako i vanjsku stvarnost.
Autor: Tomica Šćavina
Izvor: sensaklub.hr
