Amela Džinić–Isanović, profesorica, super žena:
Bosanska žena, jedinstvena i uobičajna, raritetna i svakidašnja, borbena lavica i nježna zečica, sve to, i još mnogo toga, u isto vrijeme.
Šta je uzrok tome? Jesu li to oduvijek teška i nestalna vremena, je li to njen usud ili nešto drugo? Sva ova pitanja nisu toliko bitna koliko je bitan odgovor na pitanje: Gdje je izvor njene snage?
Mene ako pitate, to je Bosna i Hercegovina (nekada Hum).
Osvrnemo li se i pogledamo li u daleku prošlost uočit ćemo da je još srednjevjekovna bosanska žena zauzimala posebno mjesto, ne samo u bosanskoj porodici, okruženju, banovini nego i Evropi. Bila je čvrst oslonac svome mužu, često i u ulozi državnika, diplomate. Takve su Elizabeta i Katarina Kotromnaić, Tvrtkova majka Ana, Jelena Gruba, Katarina Kosača…
Bosanska žena kroz istoriju
Pouzdano se zna da je Elizabeta Kotromanić, (prva žena autorica didaktičkog djela o odgoju djece), kćerka Stjepana Kotromanića, zbog svoje iznimne ljepote prošena nekoliko puta, da su po njenu ruku dolazili brojni evropski prinčevi i vladari, da je srpski car Dušan, želeći je za svog sina Uroša, poslao vojnu od pedeset hiljada vojnika, ali je bio poražen na Bobovcu, a Elizabeta sačuvana. Zna se i da je postala ugarska kraljica udavši se za Ludovika I, i da je udajom dobila Hum, koji nikada nije dozvolila odcijepiti od Bosne, jer Bosna bijaše banovina, kasnije kraljevina, za koju su vezane čvrstim korijenima i zbog koje su oblikovale svoj rad, vladanje i život. Pouzdano se zna da su se udavale, vjerile i pri tome uvijek čuvale interese domovine, da su odlaskom u tuđinu sa sobom vodile čitave čete dvorjanika, družbenica, stražara da bi sa sobom ponijele dašak Bosne – kakav je bio slučaj sa Katarinom Kotromanić, Elizabetinom sestrom. Zna se da je Jelena gruba, jedina bosanska suverena kraljica, jedna od rijetkih u Evropi, koja je uspijavala da se suprotstavi najvećim moćnicima svoga vremena. Zna se da je Katarina Kosača, izbjegla u Rim, ali da je svih 12 godina svoga izgnanstva čeznula za Bosnom, te da su njene posljednje riječi pretočene u oporuku koja izražavaše brigu za zemlju…
Ništa manje jake, priznate i zanimljive nisu žene iz naroda, pučanke. U njih su se često zaljubljivali i ženili bosanski vladari, plemići. Tvrtko I bijaše prvobitno oženjen Grubačom, pastirkom, koja je svojom snagom i stasom osvojila bosanskog vladara. Ostoja je oženio Kujavu, Hercegovku iz roda Pavlov…
Ako nastavimo vremeplov, možda nećemo naći velikih i slavnih žena turskog i austrougarskog vremena (o razlozima neki drugi put), ali su one oduvijek inspiracija, stub društva i porodice.
Žena danas
Neka nova vremena i prilike, oblikovale su bosansku ženu i dali joj sasvim novu ulogu. Danas najteže breme nosi upravo ona – žena. Prvo i najteže njeno breme je breme bola, breme ranjene, iskasapljene žene koju su tukli, silovali, ubijali ubijajući joj djecu. Ni rane joj nisu dali zacijeliti i odbolovati, nisu joj dali predahnuti a već su joj dodijelili ulogu borca, tragača za istinom, za kostima, za ubijenom djecom, za mirom, za rodnom grudom.
Bosanskoj ženi su dodijelili joj ulogu borca za istinu i pravdu, povratak.
Ma lažem, nije njoj niko ništa dodijelio!
To se ona sama, naviknuta na borbu, na pravdu, na moral, izborila, „poturila leđa“.
Bez predaha je postala borac za prava djece, prava na egzistenciju, prava na jezik, porodicu. Odavno je bosanska žena Super žena, samo se to niko prije Kameleona i Ženski.ba nije sjetio da igovori naglas.
Eh, priča o tim i takvim super ženama, bosanskim ženama ne bi mogla stati ni u enciklopediju, a kamoli u ovakav tekst jer takvih žena gledam, susrećem, učim od njih, divim se i prepoznajem svaki dan.
Evo danas će mi neka od njih doći u školu, na roditeljski ili informacije. Danas će neka od njih kršiti prste u krilu dok joj iz očiju izvire bojazan, briga nad uspjehom obrazovanje i sudbinom djeteta. Danas će doći neka od njih koja će, u pauzi između dva slabo (jedan ili oba od njih „na crno“) plaćena posla, dotrčati do škole da opravda časove ili donese zarađenu marku djetetu za sendvič. Ili će neka od njih, nakon pijačnog dana, rukama bolnim od teških pijačnih kesa spuštenim u hol škole, doći i ponosno spustiti ruku na svoje dijete pitajući se kuda sutra s njime. Danas će neka od njih sa skrivenim suzama i odnekle „namaknutom markom“ ispratiti dijete u školu a onda čarobnom snalažljivošću spremati ručak ni iz čega. Danas će neka od njih spašavati život na UKC-u nekoj drugoj oboljeloj žrni, osobi. Danas će neka od njih, bosanskih žena, voditi važne sastanke, radijske emisije, sudske sporove, hraniti „tuđe“dijete u vrtiću, pisati poeziju, pripremati predstavu, saditi luk, praviti kolače, voziti autobus…danas je svaka bosanska žena, svaka žena, SUPER ŽENA.
Njenu superiornost ne čini posao koji obavlja, nego snaga koju nosi, crpi za djecu, porodicu, za domovinu… Njenu superiornost čini to da to sve radi spontano, kao da se podrazumijeva, bez očekivanja priznanja, bez reflektora, škljocanja foto-aparata i „pompe“.
Njena superiornost je u njoj samoj, čime god se bavila.
Biti jedna od njih, biti Super žena, neprocjenjivo.
Autor: Amela Džinić Isanović
