Dženana Huseinagić, sopranistica, „Super žena“:
Subotnja jutra su uglavnom rezervisana za gledanje jutarnjeg programa i pripremanje doručka za Sofi.
I tako nas dvije obavljamo svoju jutarnju rutinu… Kad na TV-u priča o baletu u Sarajevu, kako je pozorište bilo puno nakon ko zna koliko godina zahvaljujući novoj predstavi. U toku je intervju sa starijom ženom, plave kose, za koju sam iz razgovora shvatila da je neka bitna karika u pozorištu pri odjelu za balet. I tako, hvale voditelji, hvali i ona, kako je sala bila puna posjetilaca, kako se nada da će se taj trend nastaviti. Čovjek bi rekao – sve je super, zaživjela barem na dan, kultura naše napaćene zemlje. No kako intervju odmiče tako mi se ono što priča sve manje sviđa. Kaže ona, valjda u želji da pohvali naše soliste i rad pozorišta i škola, kako su oni naši solisti učeni već godinama od uglednih profesora baleta, sve redom stranaca, Čeha, Poljaka, Rusa, ali kako je njima to teško financijski, no eto isplati se jer rezultat su odlični solisti. Sve je to super, ali ako malo bolje promislimo, pa ti ljudi navodno tu rade već godinama, daju navodno dobre rezultate, pa šta je onda sa tih solista koji već godinama izlaze iz njihovih ruku?!
Zar nije logično da čim smo osposobili svoju radnu snagu, da tu istu snagu i zaposlimo, a da se ovim strancima zahvalimo i pošaljemo ih nazad u njihovu zemlju, jer oni su odradili svoj posao kod nas, stvorili su radnu snagu iz oblasti u kojoj je nije bilo, a naši ljudi su bez posla i kad izgube svaku nadu, naravno da nas napuštaju, dok se mi kao pijan plota držimo za te strance i čuvamo ih ko malo vode na dlanu kao da mi ne vrijedimo ni toliko koliko onaj zadnji gutljaj pljuvačke u flaši pive. Ako nam je opravdanje to što naše mlade snage nisu još uvijek dovoljno dobre da se prihvate tog posla koji ovi stranci obavljaju, onda nam se nameće pitanje: „Pa da li su oni onda stvarno odradili tako dobar posao kada ovi nisu osposobljeni za samostalan rad?!“.
Taj sindrom od kojeg Bosanci i Hercegovci boluju da je neko sa strane uvijek bolji od nas mi nikada u potpunosti neće biti jasan. Mi smo narod pun vrlina i talenata i umjesto da se dičimo tim lijepim genima koji su se vijekovima ukrštavali, mi pljujemo sami po sebi i ne dozvoljavamo si da rastemo i razvijamo se. Umjesto da napredujemo i energiju ulažemo u usavršavanje na svim životnim poljima, mi radije zajedljivo sjedimo u zadimljenom kafiću i mrzimo do jutra sve, a od jutra i sebe same.
Mislim da nikada neću ostati ravnodušna na takve samodopadne izjave naših faca, kako su odradili super posao zaposlivši nekoga sa strane i oduzimajući radno mjesto nekom iz svoje zemlje. Nije trava zelenija kod komšije jer je kvalitetnija, nego jer je ovaj redovno zalijeva i brine se o njoj, a mi po svojoj bacamo đubre i zagađujemo je, dok je ne zatrujemo u korijenu. Neki od nas se nakon završenih fakulteta u inostranstvu i komšiluku vrate, jer misle da nešto mogu promijeniti, ali ih umjesto dobrodošlice dočeka lavina teških riječi u kojima se obezvrijeđuje sve što su naučili uz objašnjenje „Da si ti nešto valjao/la ne bi se ti ovamo vraćao/la“. Kakve kontradiktorne poruke onda još od malih nogu dobijamo Voli svoju zemlju, budi patriota! Ali onog trenutka kada počnemo svoj patriotizam provoditi u djelo, najčešće, budemo dočekani zvižducima i gađani mekanim paradajzom i jajima. I tako dan po dan, mjeseci i godine prolaze, a mi sve dublje tonemo u svom nezadovoljstvu koje smo sami izazvali.
Mene samo zanima do kada ćemo se hvaliti time da kod nas rade stranci i odrađuju odličan posao, dok naša pamet, snaga i sposobnost očajava u kućama bez posla i kada više ne vide izlaz , napuštaju nas i unaprijeđuju standard nekih drugih zemalja gdje je njihov talenat prepoznat?! Duboko sam uvjerena da su naše žene najljepše, muškarci najkršniji, sportisti najspretniji, kuhinja najukusnija, muzika najmelodičnija, jezik najrječitiji, šume najzelenije, cvijeće najšarenije, a ko se ne slaže samnom neka uradi nešto da sve ovo što sam napisala u ovoj rečenici bude baš ovako lijepo i nikako drugačije.
I za kraj pjesma kao i obično , jer uz pjesmu je sve ljepše, još kad je naša…
Autor: Dženana Huseinagić
