Paralelno sa radom na listama, pozivanjem gostiju, dijeljenjem naše web stranice, odgovaranjem na pitanja, počela sam raditi na još nečemu – krenula sam u razmišljanje kako da organizujem prostor! Dekoracija je pola atmosfere, nije li?
Moje rodice i ja imamo sedmičnu rutinu; svake nedjelje, poslije podne, sjednemo i, uz dugu kafu, razgovaramo o problemima, strahovima, nadama i radostima. Mislim, bar smo o tome pričale dok nisam objavila da se udajem; od tog momenta sve druge teme su zamrle.
Jesam li vam već rekla da u mojoj porodici nije bilo svadbe od 2001. godine? Sad je, već, malo jasnije što su moje rodice potpuno ushićene oko toga? (Pa, sad, da li je baš zbog toga ili zato što će me se, napokon, riješiti, ne znam!)
Elem, da se ja vratim na priču; sve smo veoma kreativne. Nas tri, arhitektica, menadžerica i nastavnica književnosti, imamo po 300 misli u minuti, ne prestajemo jedna drugoj upadati u riječ, no uvijek, na kraju, jedna od nas da onaj završni dodir našoj kreaciji i približi je savršenstvu.
Treba sve izmjeriti; visinu plafona, širinu, plesni podij, razmak od zidova – sve je moralo biti savršeno. Nakon što smo napravile raspored u svojim glavama, ali i na skici, bilo je vrijeme da se odlučimo za boje, cvijeće i sve ostalo.
S obzirom je ovo moje drugo vjenčanje, bijela boja nije bila nigdje ni na mapi. Blještavilo mora biti ublaženo i to sa lila, tako sam mislila, jer kažu da je lila boja drugog vjenčanja. Tako mi provedosmo tri sedmice razmišljajući o lila, kad se (napokon) neko opameti i reče: „De, ba, pa tvoj ten nikako nije za lila; izgledat ćeš kao zombi!“
Istina; moja sivkasta koža ne ide s takvim bojama, da i ne govorim da je moj karakter svakakav, ali sigurno ne nježan kao jorgovan. Nisam mirna, nisam tiha, krhka, sitna, delikatna stvarčica. Ja sam jaka žena, posvećena, otvorena, sa teškim karakterom, glasnim smijehom i čupavom kosom. Nisam ja lila.
Od tog momenta stvari se dešavaju brže, lakše i ljepše. Nema više lila i nema više tihih, dosadnih i slično opisivanih nemaštovitih ideja. Počinje ludilo!
Ja volim narcise, a on ruže; dakle, tog cvijeća mora biti. Znate, prije nekih godinu dana, on je ušao u nečije dvorište da bi mi nabrao narcise. To je bilo tako divno; zauvijek ću pamtiti šta je rekao kada ih je donio: „Evo! Prijatelji su mi rekli da nisam normalan!“
Ideje su samo nadolazile; a šta ćemo s ovim, vidi ovo, šta mislis o tome, hoćemo ovo nabaviti, itd. Nakon nekog vremena, više od četiri mjeseca još do vjenčanja, imala sam prilično jasnu ideju o tome šta sam željela.
Bila sam spremna za realizaciju i htjela sam da to neko uradi umjesto mene, jer ne sjedim ja kod kuće po cijeli dan, nego dosta radim, nemam puno vremena da se ganjam sa dobavljačima, da satima objašnjavam i da tražim šta mi treba. Podignem pretraživač i nađem nekoliko oglasa za organizatora vjenčanja.
„Ćao, udajem se za četiri mjeseca i tražim nekoga da to sve organizuje? Možemo li se vidjeti i razgovarati o Vašim uslugama, ponudi i mojim željama?“
Mislila sam da ljudi koji oglašavaju da su nešto i da nešto rade, to zaista jesi i rade. Eh, pa, ne ide to tako; ja sam, baš, naivna (ili sam, samo, previše profesionalna?).
„Pa, mi nismo organizatori, ali imamo veliki izbor dekoracije za prodaju“, nekoliko odgovori ovako.
„Hvala što ste nam se javili, u našoj prodavnici možete probati prekrasne vjenčanice“, ovako je odgovorilo i više od nekoliko.
A onda se ukaza jedan odgovor: „Naravno, možemo organizovati sve što želite. Možemo se sastati negdje na kafi i razgovarati o tome šta želite. Nazvat ću Vas za dan-dva, ako može?“
Pomislih: „Hajde, bar jedan! Super, neko će mi pomoći i riješiti me ovog stresa.“
Sedmicu dana kasnije, moje rodice i ja odlučismo da je vrijeme da vratimo stvari u svoje ruke. Obećani poziv nisam primila do prije nekih sedam dana, a to je, sada, već dva i po mjeseca do vjenčanja i više od mjesec i po od obećanja da će zvati „za dan-dva“. Mislim, nije čak ni bio poziv, nego poruka.
Hvala, ali ne hvala – sama sam već sve uradila! Provela sam bezbroj noći, vikenda i skoro svaki slobodni trenutak tražeći ono što sam zamislila, razgovarajući sa cvjećarima i drugim dobavljačima, tražeći ideje i zaista radeći na svemu tome. Bila sam potpuno sluđena.
Ne mogu reći da nisam ni malo uzivala u svemu tome, ali bilo je jako puno posla koji sam obavljala zajedno sa svim drugim svakodnevnim stvarima. Nakon ovoga, mislim da sam u stanju da žmireći organizujem deset vjenčanja u cugu, a da ne potrošim ni trećinu vremena.
Autor: Zrela Mladenka
