Ja nisam sebe doživljavala vrlo lijepom u Evropi, naime identifikovala sam se kao “intelignetna” djevojka, sa dobrom osobnošću. Još od ranog djetinjstva, sjećam se da su prolaznici, komšije, prijatelji mojih roditelja pitali moju mamu jesam li ja anemična, zašto sam tako svijetle puti, a ona bi me onda iz straha od svih komentara o anemiji vodila u Dom zdravlja da vadim krvnu sliku (koja je uzgred bila uvijek dobra).
Tijekom ljeta, prije nego što me upitaju kako sam, ljudi koji bi me sreli prvo bi mi uputili “kompliment” da sam “bijela kao sir” i dali “srdačni”savjet da se malo više sunčam, a tokom zime bih slušala komentare da sam blijeda i da izgledam bolesno, što bi onda kako-ko objašnjavao na svoj način:
-jer previše učim (“ostavi se knjige, malo izađi u provod…”)
-jer ne jedem meso (“umrijećeš bez mesa”)
-jer nemam momka (“znaš, u tvojim godinama…”)
Imala sam (što bi moja firzerka rekla) “tanku” i tešku kosu, čija mi se boja nije sviđala, tako da sam je farbala u različite boje (uvijek sam voljela da “eksperimentišem”) još od srednje škole.
Moja masna koža (kako bi rekao dermatolog kome sam često išla zbog nje “problematična”) zadavala mi je tinjedžerske muke i bez obzira koliko se trudila da “napravim” mat-ten šminkom, nije mi uspijevalo. Uvijek je “sijala”.
A onda, kada sam napunila 24 godine, otišla sam sa suprugom u Indiju.
U Indiji sam doživjela nešto sasvim neočekivano. Ko god bi me ugledao, svi bi se divili mojoj ljepoti i govorili kako sam lijepa. Divili bi se mojoj svijetloj puti (u Indiji, svijetla koža se smatra idealom ljepote) i govorili mi da sam “svijetla kao Mjesec”. Čak su i ljudi koji bi me sretali na ulicama pitali da se fotografišem s njima i govorili kako sam prelijepa. Gdje god bih se pojavila, svi bi mi davali komplimente, govorili kako imam lijepu kožu a žene da bi sve dale da imaju svijetlu put poput moje.
Izvor: sretnazena.com
