Iz prve ruke: Munevera Bećarević, ljekar, dekanesa, „Super žena“ ali i član Čete za spašavanje banovićkog Rudnika mrkog uglja.
Prošlo je 15-ak dana od izbora za SUPER ŽENU, ili možda malo više, ili manje, ne znam. Kada dan počinje u 5 h ujutro a završava kasno navečer, iza ponoći, onda je, valjda, i normalno da se izgubi pojam o tome koliko je od dana ili noći prošlo. Pogotovo kada za taj dan promijenite sam Bog zna koliko uloga. Malo sam ljekar, pa onda malo predavač, ili ispitivač na fakultetu, malo dekanesa, malo , hm, ..„upravljam“ kliničkim centrom, malo sam političarka, malo mama, tetka, sestra, prijateljica, ponekad kuharica i domaćica, redovno krivac za sve što u tim ulogama ne valja, i tako u krug. Teško je i nabrojati, teško se presvlačiti za svaku ulogu a kamoli proživjeti je. Ali, eto, valjda to rade „super žene“. I, da se vratim: Izbor za super ženu, pozitivna energija, nasmijana lica, super vibra i konekcija svih sa svim. Ne možeš da ne budeš ponosna, ali i da te pomalo bude sram jer su i sve druge taman kao ti ili bolje, i svaka je super, super žena… sve u pet deka.
Nakon toga opet u krug: pa jedan Kongres u Beču, pa opet u krug. I onda poziv iz rudnika, gdje radim kao ljekar i gdje sam, po službenoj dužnosti, ponosni član Čete za spašavanje. Desila se, kažu, nesreća u jami, zatrpan je jedan naš rudar, ne zna se je li živ, četa je mobilisana u akciji spašavanja i postoji mogućnost, ne daj Bože, da se ko među njima povrijedi. Sjedam u auto, vozim ludo, presvlačim se u radnu uniformu i trčim u jamu. Ispred jame novinari. Uz časne izuzetke, mnogo ih je željnih „krvi“ i senzacije. U krugu jame tri saniteta, došli prije mene, a u zgradi uprave Štab čete čiji sam i ja član. Svi su tu, portiri, spremačice, administrativni radnici, kompletan menadžment, i da, oni najvažniji, rudari iz jame. Svi su tihi , ozbiljni, tužni i zabrinuti, rade svoj posao, niko nikome ne smeta, ali upitnici iskaču iz očiju, na ustima pitanje, neizgovoreno: „Je li živ?“. Zaista mi je tada, u tom trenutku, palo na pamet da je šteta što ne postoji neki aparat koji bi mogao vjerodostojno pokazati tu emociju, kao što fotoaparat stvori sliku. Šteta što nema tog aparata koji će dokumentovati da smo još uvijek ljudi jer imamo emociju, da još znamo biti tu za nekoga, da znamo suosjećati, žaliti, plakati i ne stidjeti se toga. A mnogo nas je takvih bilo tog dana, te noći. Mi, van jame, brinuli smo za one u jami, da im se šta ne desi, barem onima koji nisu zatrpani, jesu li gladni, žedni, umorni. Jedni su čekali da zamijene one koji su u jami 10-ak sati a oni, iz jame, nisu htjeli izaći dok ne nađu komorata nadajući se da je živ, ali znajući da je mogućnost za to na nivou naučne fantastike. I onda su ga našli, rahmetli Nermin Šehić (1975.), oca trinaestogodišnjeg sina i sedmogodišnje kćerke. Trebalo im je, i njihovoj majci a i Nerminovoj majci kazati da se Nermin neće vratiti kući. Nikada više. Nema težeg zadatka za doktora. Troje nas je tu, dva ljekara i ja. Odluka je jednoglasna i i jasna, vijest ću saopćiti ja, žena sam, eto zato. Žena to može i zna kako će, vele oni a ja sam prestravljena zadatkom i ponosna zbog povjerenja.
Nikada nisam plakala na poslu a svašta je bilo. Ali tu noć, sa malom djevojčicom u krilu, tu noć…, tu noć sam se raspala. Odgovarajući na pitanje: „Je li moj babo skroz, skroz, baš skroz mrtav?“ i ono „Može li malo dijete živjeti ako nema babe?“. Plakala sam iz dubine duše pred punom kućom ljudi i pred djevojčicom sa sto postavljenih pitanja u minuti, i dječakom koji ni riječ izustio nije. Plakala sam, ne stideći se, i grlila djevojčicu koja mi je, valjda zato „što sam žena“, vjerovala i pustila mi da je tješim iako sam joj rekla da ona svog babu više vidjeti neće. Iako je bilo preteško bila sam zahvalna kolegama što su znali i vjerovali da ja to mogu. I zato što sam žena, valjda, ili doktorica, ili šta već, zagazila sam nakon toga u blato do koljena i konstatovala smrt jednog čestitog, mladog, dobrog čovjeka.
I onda, zato što sam žena, valjda, ustanem ponovo u 5 sati pa na posao, gdje me, valjda, zato što sam žena, čeka pedesetak pacijenata i opet u krug. Usput saznam i pokoji trač kako je meni lahko, pa žena sam, znaš kako je to sa ženama i koji je put žene do uspjeha, snašla sam se u međuvremenu, hm…! U kom to međuvremenu pitam se ja? Jer, to i kada si žena, pa čak i „super žena“, sve baš ne stigneš, zato, valjda trebaš biti „super, super, super žena“, ne znam. Nije problem ustati u 5 h, ni letjeti iz uloge u ulogu, problem je „međuvrijeme“, jer o njemu se najčešće priča, bez dokaza i pokrića, onako. A ne znam ni kako da se normalan insan sa tim nosi, je li rješenje ne biti normalan? I sjetim se Meše Selimovića: Zlo je jedno i vječno, govorio je Meša, i ono je zlo samo po sebi, a dobro se, nažalost, mora stalno opetovati, ponavljati i dokazivati. Pa dobro onda, idemo ga opet dokazivati, to je recept za sve! Sjetim se pozitivne vibre sa manifestacije „Super ŽENA“, nasmijanih, lijepih i uspješnih žena, ili ŽENA, i budem ponosna i što sam dio njih, i što sam žena. Jer…. Ne može to svako.
Autor: Munevera Bećarević
