Bosanska Alma Omerhodžić i Sirijac Adil Obaji upoznali su se u Americi prije 15 godina, zavoljeli, vjenčali i dobili djecu.Meriam ima 14, Jannah osam, a Amanah pet godina. Porodica Obaji ima milion razloga za sreću, snove i lijepu budućnost iako je prošlost stavila teško breme na leđa ovih ljudi koje je sudbina kao za inat povezala neraskidivim nitima. Alma sa svojim ožiljcima rata u Bosni i Adil s teretom rata u Siriji. Jednako boli i jedno i drugo. Jednako su vezani za domovine i jednako humanitarnim radom nastoje pomoći ljudima, ma gdje bili i ma kakva ih nesreća zadesila.
“Adil je ljekar, a upoznali smo se kad je došao na specijalizaciju u SAD. Sudbina. Ponekad pomislim da nas je Bog baš iz tog razloga spojio, da moje iskustvo pomogne jer njegova porodica je još u Alepu, u Siriji, a tamo je rat”, priča Alma za Klix.ba.
U domovini svog muža bila je samo dva puta prije rata.
“Osjećalo se nezadovoljstvo zbog korupcije u svakom dijelu zemlje. Govorili su nam kako ‘svako svakog ima u džepu’. A sad je tamo katastrofa”, prisjeća se.
Sirija i BiH – ista patnja, smrt, glad, razaranje…
Ništa od svega što se danas zbiva u Siriji Almi nije nepoznato. Bila je djevojčica od 11 godina kad je počeo rat u BiH, pa je teško spoznala kako su ratovi u svijetu manje-više isti. U osnovi svega je smrt, glad, neimaština i razaranja. Žrtve su svuda, u Bosni, Siriji, svuda gdje su ratovi. Boli je smrt oca Alije koji je nestao aprila 1994. godine, u vrijeme jedne od najvećih ofanziva na Goražde. Ostaci njegovog tijela nađeni su u Rogatici krajem 1999.godine. Na bolan način je otkrila istinu o očevoj smrti, čitajući ispovijesti preživjelih svjedoka iz logora Rasadnik.
“Tako sam saznala za njegove patnje. Ubio ga je izvjesni Vinko Bojić, koji danas živi u Rogatici. Jako je malo onih koji su odgovarali za zločine. U isto vrijeme traju sramna hapšenja goraždanskih heroja. A mi koji smo preživjeli goraždanske golgote, njima dugujemo život. Nisu to zaslužili. Kada me pitaju o ratu u Bosni, uvijek pomislim na Amora Mašovića i godine traganja za kostima naših najmilijih u stotinama masovnih grobnica. ‘Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti’, ta njegova rečenica mi se duboko urezala”, kaže Alma.
S majkom i bratom je 1997. godine odselila u Buffalo u New York gdje je počeo njihov novi život. Iako je bilo teško prihvatiti sve razlike, jezik, navike, uspjeli su. Majka je radila, a ona i brat su radili i studirali. Njih dvoje su se vratili u Goražde prije nekoliko godina, a Alma je u Americi zasnovala porodicu.
Humanitarne akcije pripremaju u vlastitoj kući
Porodica Obaji danas živi u Rochesteru. Almin suprug je ljekar pulmolog i specijalista za intenzivnu njegu, dok je ona prestala raditi, posvetivši se djeci i volontiranju u Islamic Center of Rochester, kao organizujući humanitarne akcije za Siriju, od kojih neke priprema u vlastitoj kući.
“Kada je počeo rat u Siriji, znala sam šta trebam. Prikupljali smo novac za pomoć sirijskom narodu, pakete odjeće i hrane. Preko organizacije NuDay Syria u Bostonu slali smo kontejnere pomoći u Siriju. Pošto su ljudi bili zainteresovani da pomognu, prikupljala sam pomoć, pa smo uspjeli cijeli kontejner poslati direktno iz Rochestera”, priča Alma.
Bosanci i Hercegovci su uvijek spremni pomoći i to je ono što je raduje.
“To je prirodno. Puno toga smo prošli. Adil i ja smo jednom u bosanskoj džamiji proveli dan sortirajući pomoć, a onda on meni kaže kako ima puno kafe u paketima. A meni odmah suze, jer znam šta je kafa značila nama u ratu. Pržili smo pšenicu i pili umjesto kafe. Tako smo odlučili da sva kafa ide u Siriju. Napisali smo ‘S ljubavlju Siriji od Bosanaca'”, priča Alma.
Pomoć koju je organizirala otišla je na brojne adrese, gdje god su ljudi u nevolji. Svojim Bosancima i Hercegovcima pomagala je i za vrijeme poplava, stizala je ta pomoć i do Goražda, čak i za sirijske izbjeglice smještene u ovom gradu. U Islamskom centru Alma trenutno radi na akciji za izbjeglice u Evropi i žrtve zemljotresa u Pakistanu.
Da strah pobijedi razum
“U Islamski centar dolazi 46 različitih nacija i sretna sam što mi djeca odrastaju u takvoj atmosferi. Moja kćerka Mariam se odlučila pokriti ove godine. Bila sam i ponosna na nju, ali imam i strah kako će sredina to prihvatiti. Za sada je sve dobro. Oko nas su pažljivi ljudi. Svjesna sam da muslimani u Americi nisu svuda u istom položaju. Mi nemamo probleme. Ljudi nas poznaju, a Islamski centar je jako aktivan u vjerskim krugovima. Desilo se da je pred jednom džamijom blizu nas neko izgorio travu u obliku krsta, ali je policija odmah reagovala. Američki zakon je strog što se tiče diskriminacije rase ili vjere. Jedino je ovaj novi zakon koji pokušavaju uvesti, vezan za usporavanje dolaska izbjeglica, ali ima puno ljudi koji protestuju i nadam se da će razum, a ne strah pobijediti”, kaže Alma.
Smatra kako trenutna situacija u Siriji ne daje prostora optimizmu.
“Sirijske izbjeglice u Evropi žele naći sigurno mjesto za svoju djecu. Nažalost, uvijek ima rizik da će neki od članova terorističkih grupa doći s njima, a sve se to trpi nedužni sirijski narod. Čak i Sjedinjene Države, koje su do sada prihvatile minimalan broj sirijskih izbjeglica, sramno zatvaraju vrata, prije nego su i otvorena. Ovo je predizborna godina I ohrabrujuće je da mnogo ljudi u Americi protestuje protiv pomenutog zakona. I ja sam među njima. Naša dužnost je da ustanemo protiv nepravde”, kaže Alma.
Dodaje kako je na to obavezuje ono što je i sama preživjela u ratu u Bosni.
“Stalno se molim za pravdu. Molim se da sin mog brata Alija, koji nosi ime svoga djeda, i sva naša djeca nikad ne dožive ono što smo mi. Molim se da imaju mirnu, sigurnu budućnost, da pomognu nekome, jer vrijedni smo samo onoliko koliko dajemo. Uvijek se zahvalim Bogu za sve što mi je dao. Djecu učim da, kad imaš nešto, to nije samo Božija nagrada već i veliki test, da se vidi kako ćeš to blagostanje iskoristi”, poručuje Alma.
Paketi za stanovnike poplavljenih područja
Nedavno je dok su skupljali pakete za poplavljena područja u Bosni doživjela neugodnost, kad je jedan Bosanac reagovao na njena uputstva šta da pakuju. Na grube riječi kako on dobro zna jer je u ratu dobijao humanitarne pakete, Alma se samo nasmiješila.
“Ne zna on da sam i ja rat preživjela u Goraždu, gdje je kilogram soli plaćan 100 maraka. Kad bi nam dijelili decilitar ulja po osobi i 100 grama šećera, majka bi sakrila za Bajram da napravi baklavu. Babo rahmetli je jednom krenuo u ispomoć na liniju, a ona je spakovala baklavu da je podijeli borcima. Vratio je netaknutu. Bilo ga je stid jer su ljudi tamo jeli repu, bez ičega. Bojao se moj babo da oni ne pomisle da mi imamo u izobilju. A nismo imali. Ne zna to moj Bosanac, pa mu ja oprostim. Nije on nikad vidio promrzle noge moga babe na kojima su nokti otpadali svaki put kad bi nam s Grepka donosio po 80 kilograma hrane, da bar od gladi njegova djeca ne bi umrla”, sjeća se Alma.
Izvor: Klix.ba
