Predstavljamo vam Žarmen Hamidović, profesoricu razredne nastave, učiteljicu u OŠ “Sjenjak” u Tuzli, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Rado i sa ponosom se sjećam svog prvog zaposlenja u OŠ „Mramor“, u područnoj školi u Srednjoj Dragunji. Počela sam kao seoska učiteljica i rado se sjećam tog perioda svoje karijere i svojih dragih đaka. Vrijeme je prolazilo, mijenjala sam škole. Radila sam u OŠ „Novi Grad“. Škola je 1999. godine ušla u projekat „Step by Step“, jedan od tadašnjih SOROS-ovih projekata. Moja kolegica Sabina Muratbegović i ja smo odabrane da idemo na seminar. Na tom seminaru sam se probudila, bukvalno. To je nekako i vrijeme kad se počinje govoriti o cjeloživotnom učenju, edukaciji, savremenim načinima podučavanja… svašta nešto. U glavi je vrilo od ideja. Taj seminar je probudio onaj kreativni dio mene. Sve što smo naučile, vidjele i probale, moja kolegica i ja smo nastojale primijeniti u tad određena dva odjeljenja prvog razreda koja će raditi po savremenim i kreativnim metodama učenja. Naši učitelji su bili ljudi iz COI “Step by Step” iz Sarajeva. Uslijedio je poziv na obuku za trenera koji će obučavati učitelje za rad po metodologiji usmjerenoj na dijete. To je bio neki moj početak valjda uspješne karijere na kojoj zahvaljujem i svojoj porodici, mužu Mirsadu, kćerkama Elviri i Dariji, od kojih sam imala bezrezervnu podršku i veliko razumijevanje. Uslijedio je prelazak u OŠ „Sjenjak“, tamo radim i sada. Tu sam upoznala nove kolegice i kolege među kojima i dvije drage kolegice Vildanu Mujakić i Dijanu Kovačević, koje će doprinijeti da se popnem jednu stepenicu više u karijeri. Pozvale su me da sa njima radim udžbenike za IK NAM iz Tuzle. Bio je to još jedan način da svoje ideje proslijedim onima koje najviše volim – djeci.”
Zašto volite svoj posao?
“Jer volim djecu, jer djeci volim prenositi ono što znam i sa djecom istraživati ono što ne znam. Jer želim ukazati na to da se u školu dolazi po obrazovanje i odgoj za život, a ne za ocjene. Nažalost, vrijednosti u našem društvu su poremećene, obrazovanje, kultura i sport su na zadnjem mjestu kod onih koji bi trebali držati najviše do toga.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Dok su moje kćerke bile male, zaista mi je nedostajalo sati u toku dana. Kako su rasle, oslobađale su me dijela obaveza koji uz djecu ide. Sad mogu reći da dođe vrijeme kad mi je dan prekratak za sve, ali ima i onih dana kad svoje vrijeme posvetim porodici i prijateljima. Mnogo volim da se družim, te da pomažem ljudima koliko mogu.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Na više načina. Ponekad idem na kafu sa prijateljicama.
Nakon devet godina odsustva vratila sam se ansamblu „Iskre“. To je vrijeme opuštanja uz pjesmu na našim probama koje podižu energiju i pozitivnost duha.
Kad dođe inspiracija uradim poneku sliku posebnom tehnikom struganja boje sa papira (čačkalicom). Neko će reći za to treba strpljenja, a ja to zovem svojom terapijom za smirivanje. Naleti mi i poneki stih pa zapišem pjesmu. Često smišljam pjesme za djecu na različite teme u nastavi… A na famoznom Facebook-u ugovorim mnogo druženja ili odlazaka na neku od manifestacija u gradu sa meni dragim i dragocjenim ljudima.”
Životni moto…
“Živi život punim plućima i 300 na sat ako treba.”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Mami, najčešće. Ona je osoba sa velikim životnim iskustvom.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Srećom, nisam. Kao što sam rekla, imala sam uvijek punu podršku muža i djece, a tako i roditelja koji su pomagali oko djece. Prije sam bila u situaciji birati između zdravlja i karijere.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Prilično teško, ali podnesem. Mora se. Priznam grešku i ako treba izvinjenje, uputim ga kome treba. Niko nije savršen, je li?”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Vrlo sam emotivna osoba. Sa emocijama se najteže nosim i borim u životu.
Bez velikog razmišljanja to su rođenja mojih kćerki i gubitak mog dragoga oca.
Oplačem i na svakoj školskoj priredbi, to je neopisiv osjećaj kad djeca nastupaju, suze same krenu.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Samo tri? Zdravlje, ljubav općenito, iskrenost…”
O čemu maštate…
“Maštam o BiH kao zemlji sretnih i zadovoljnih ljudi. Maštam o tome da ću možda uskoro dobiti unuče. Ovo je bila hrabra izjava, reći će moje kćerke.”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Odrasla sam u gurmanskoj porodici. Jesam gurman. Teško mi se odlučiti za omiljeno jelo.”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Teško pitanje, a istovremeno imam šta reći. Napravila bih zemlju u kojoj ne bi bilo siromašnih, bolesnih… To je stereotipan odgovor. Učinila bih da se što više ljudi ekološki osvijesti. Učinila bih našu zemlju najdivnijom na Balkanu. Zemlju koja bi živjela od turizma (pokazivali bi svijetu svoje kulturno nasljeđe i prirodne ljepote) i ostalih grana privrede. Stoga bih zaustavila i nesmiljenu sječu naših divnih šuma. Učinila bih BiH zemljom u kojoj bi čovjek živio dostojanstveno bio on učenik, radnik, naučnik ili penzioner.”
Na šta ste slabi…?
“Slaba sam na nepravdu.”
Kada je žena najljepša…?
“Kada je zdrava i zadovoljna.”
Vaš Ženski.ba
