Predstavljamo vam Lejlu Mulaosmanović, umjetnicu, dirigenticu, kompozitorku i profesoricu, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Postoji više početaka u mom umjetničkom životu koji se na koncu ispostave kao nadogradnja sa smislom i jasnim ciljem. Muzika je moj život u potpunosti, pa tako i prvi dodir sa „malim plavim“ klavirom, koji mi je mama kupila, desio se kad sam imala četiri. Već sa pet godina počinjem da učim svirati „veliki“ klavir. Za to je zaslužna tatina rodica Amira Fafulić, nastavnica muzičke kulture i veliki pedagog u našem gradu koja me je uvela u svijet muzičke umjetnosti. Zatim slijedi Osnovna muzička škola (prof. Dizdarević), Srednja muzička škola (prof. Omerćehajić i prof. Dušek) i Muzička akademija (prof. mr. Marić). Tokom cijelog svog školovanja sviram klavir, pa je trebalo biti sasvim logično i da upišem studije klavira. Međutim, krajem srednjoškolskog obrazovanja pokazujem interesovanje i afinitet za dirigovanje, te upisujem studije za kompoziciju i dirigovanje u Sarajevu, gdje je također potrebno dobro svirati klavir, i to je moj sljedeći novi početak. Pronašla sam se u tome jer sam zavoljela horsko pjevanje, zvuk hora, ljudskih glasova, a potom i zvukove raznih orkestarskih instrumenata i osluškujući samu sebe osjećala sam da mi ide od ruke spajati, kombinovati i igrati se sa zvukom. Po završetku studija počinjem da radim u Srednjoj muzičkoj školi Tuzla kao dirigent hora i orkestra i bavim se pedagogijom. Dakle i danas (a to ću sigurno cijeli život raditi) sviram, nastupam, idem na takmičenja, njegujem i odgajam buduće generacije da znaju, vole i poštuju umjetničku muziku. Novi početak nakon svega toga je interesovanje za „novu“ muziku, a naročito elektronsku muziku. Poveznica u svemu između klavira i dirigovanja, a s druge strane dj-inga i sviranja sintesajzera, modulara i ekperimentiranja leži u Evoluciji Zvuka – analogni duo sastav u kojem sam autor i izvođač, gdje zajedno sa Mariom Glavašem stvaram i pronalazim smisao bavljenja muzikom kroz svoj život.”
Zašto volite svoj posao?
“Tu gdje živim i radim ne bih niti jedan dan mogla raditi posao dirigenta a da ga ne volim i da ne pristupam tome srcem. Ono što sam još kao djevojčica osjetila i željela, a kasnije je to bila odluka – da se bavim muzikom, bila je za cijeli život, tako da i kada dođem kući stvaram, sviram, pišem partiture za orkestar, pjevam, komponujem, sarađujem sa kolegama, raznim muzičarima i umjetnicima, đacima, eksperimentišem na instrumentima, mašinama, predmetima, držim koncerte, radim evente… I ne pravim baš neku razliku između vremena na poslu i „slobodnog“ vremena jer svoju muziku živim 24 sata svaki dan. Svoj posao najviše volim zbog toga jer radim sa mladima koji me obnavljaju u svakom smislu. Volim njihova nova razmišljanja, a pošto želim stalno da istražujem i učim, moji đaci me inspirišu i omogućavaju da se stalno usavršavam i edukujem na polju muzike, pedagogije i psihologije.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Cijeli život mi je prekratak da ono što osjećam, radim, ono o čemu sanjam, da ono što mislim da je moj zadatak i cilj postojanja na ovom svijetu ostvarim ili barem neki djelić donesem, zabilježim, uradim, doživim, prenesem, ostavim nekim budućim generacijama. Planiranje je ono što smo naučili i što moramo, a ja baš i ne volim da planiram jer tako dajem prostora za nešto novo u mom životu. Time se borim za sopstvenu slobodu kao bića koje je živeći u današnjem vremenu ukalupljeno sistemima i pravilima, a umjetnik mora da bude slobodan ako stvara i donosi nešto svoje, originalno i iskreno.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Ono što me čini sretnom, zadovoljnom je porodica, kino, ples. Volim da se šalim, volim da čitam, volim dobre i pametne razgovore, volim životinje i volim putovati.”
Životni moto…
Nedavno mi se dopao ovaj fejsbuk status kod prijatelja: „Istina je kao poezija – ne ide svakom od ruke, a i jako mali broj ljudi je voli“, ali ova poslovica je zlato: „Čega se pametan stidi, budala se diči“.
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Po savjet idem svojim najbližim, svojoj porodici. Cijenim i primjenjujem savjete starijih, iskusnijih, boljih, produhovljenijih i pametnijih ljudi od sebe.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Nije mi se sama nametnula takva situacija, ali ima dana kada sama sebi postavljam to pitanje. Ako bih morala da biram izabrala bih porodicu tj. ljude koje volim i zbog kojih dišem.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Ne volim kritiku radi kritike, a onaj koji ima zaista nešto pametno da kaže reći će to na taj način da ili djeluje na tebe, u smislu da to popraviš ili da te pohvali, a ne da te povrijedi. Da se razumijemo niko ne voli kritiku, svi smo sujetni, međutim u konačnici kritika je dobra jer te tjera da budeš bolji i da se ne ulijeniš. Ono što trenutno radimo Mario i ja sa Evolucijom Zvuka, naša muzika, naša umjetnost, doživljava velike kritike, i pozitivne, ali i negativne. I pored toga vjerujemo u sebe i u ono što radimo jer je nešto veliko, novo, originalno i neshvatljivo u današnjem vremenu, a naročito okruženju gdje živimo i stvaramo. To nam je još veća motivacija, naprotiv.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Kada sam osjetila šta znači prava ljubav.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Porodica, zdravlje i muzika.”
O čemu maštate…
“Maštam da imam muzički studio. Maštam o tome da mogu negdje živjeti, raditi, stvarati i slobodno se izražavati bez osjećaja ugroženosti, poniženosti i stida. Maštam da imam svoju porodicu i djecu. Maštam da do kraja života uspijem ostaviti nešto iza sebe.”
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Volim da kuham, mada ponekad ne stižem. Važno mi je da jedem dobro i kvalitetno, ali i to ponekad ne stižem. Nisam ljubitelj voća i slatkiša. Veoma volim povrće, a od mesa, iskreno, biftek je najbolji. Uživam da pijem razne čajeve i to baš nekako oko 5 popodne.”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Učinila bih da ljudi više gledaju u budućnost, a ne u prošlost.”
Šta je Vaša slabost?
“Onaj kojeg volim i moja porodica, moji najbliži, naravno. Slabost moja i ljudi inače je ne priznati sopstvene greške i gurati pod tepih probleme. Slabost je ne dijeliti emocije, mišljenje, znanje sa drugima, biti sebičan. Slabost je ne raditi na sebi i ne činiti da budeš bolji čovjek/žena! Slabost je ne mijenjati se!”
Kada je žena najljepša…?
“Žena je najljepša kada je ostvarena u ljubavi, u porodici, kada je zadovoljna sama sobom. Žena je najljepša kada je sretna i zaljubljena, kada voli i kada je voljena.”
Vaš Ženski.ba
