Izbacih tu priču o Neni, kao roker baladu, ne sanjajući da će toliko ljudi da je zavoli. E sad, nije u redu da svoje mjesto u mom opusu ne dobije Čika Fadil, Nenin muž, koji je istina, bio grub, ali istovremeno, imao puno osobina koje su ga činile izuzetnim Tuzlakom i zbog čega su ga mnogi uvažavali.
Čika Fadila su svi znali, bio je Singer – majstor, kako je sam sebe zvao, imao je radnju u strogom centru grada, u Gradskoj ulici. Bio je omalen, zdepast, grub, debeo, veliki profesionalac i bekrija. Uživao je ugled u gradu, nosio je francusku kapu, pješačio je svako jutro od naše zgrade do svoje radnje. Radnja je bila puna Singer šivaćih mašina, koje je popravljao i prodavao. Valjda je bio oficijelni zastupnik Singera u to vrijeme, pričao je kako je bio u Njemačkoj, kako je završio zanat i kako takvog majstora na daleko nema. Mislim da je sve bilo tako. Progovarao je poneku njemačku riječ i sve dijelove šivaće mašine je zvao isključivo njemačkim terminima. Čika Fadil je imao nekoliko strasti: svoj posao, novac i mezetluke. Bio je veliki gurman, puno je pio i svaki dan jeo škembiće, jagnjetinu, glavušice, kako je tepao jagnjećim i telećim glavama. Dijabetes, koji ga je izjedao, nije priznavao. Jednom mjesečno bi se posebno uređivao i govorio: “Idem kod brice da me malo štucuje.” Svi smo se šišali, samo se Čika Fadil uvijek štucovao. Da li je Fadil kod kuće ili ne, uvijek se moglo detektovati po prisustvu mirisa Brion u zraku.
Čika Fadil bi popodne došao kući, kao policajac pregledao da nađe trag nečeg što je Neni zabranjeno, no bila je i ona profesionalac. Svakog jutra je odvajao nešto malo novca za nužne stvari. Svaki dan, čim skine francusku kapu, pružio bi ruku i rekao strogo: “Kusur!” Nena je morala odbrojati svaku banku. Važio je za škrtog čovjeka. Ipak, škrt je bio samo prema njoj, a prema svim drugima je želio da pokaže kako je on gazda, uvijek mu je novčanik bio pun raznih novčanica. Od tog kusura davao bi meni, ali strogim tonom: „Jel’ ono ti voliš rum pločicu?“ Mene je uvijek zvao isključivo mala i dugo mi se nije ni obraćao. Vremenom, nekako je omekšao, pa je počeo i sam da mi donosi slatkiše. Čika Fadil mnogo toga nije volio, a posebno Hercegovce.
Moj tata je u njemu izazivao nelagodu, možda zbog toga što je izgledao kao Gregory Peck, sa savršenom crnom kosom, na koju je svako popodne stavljao frizersku mrežicu, kakve sad možemo vidjeti samo u starim filmovima. Hedonizam im je bio zajednička osobina, no u rijetkim prilikama sjedili su zajedno, inače, svako sa svoje strane zida uživao je u čašici i masnim zalogajima. Mislim da su se nekako poštovali i plašili jedan drugoga. Nije se znalo čiji je koji stan, nas tri smo stalno bile jedne kod drugih. Čika Fadil nikada nije prelazio naš prag. Povremeno je Nena upadala prestravljena, krila se i govorila: “Joj Rajko, ubi me Fadil.” Moj tata bi tada ustajao i zaštitnički išao do našeg praga: „Smiri se Fadile“. „Nemoj moju Nenu“, vikala sam. „Nemoj ti ovamo, Sine“, ugurao bi me tata u sobu. Na tom se sve završavalo, Čika Fadil nije smio dalje, Nena bi se na par sati skupila na našoj sećijici sa gvozdenim nogama, koja se zvala „mala sećija“ i koju je imala većina stanovništva u to vrijeme. Nakon par sati izgnanstva bi se vraćala kao da ništa nije bilo. Tata bi uzeo rakiju i male čašice i govorio: „Da popijemo po jednu Neno, da lakše prođe?“ Svaki put bi ona rekla istu stvar: “Nemoj u tu čašicu, puno mi je to, naspi mi u čep!“ I ona i tata bi se kucnuli, on s čašicom, ona s metalnim čepom od litarske flaše. „Ajd’ živio, Rajko, daće Bog da ga se riješim, makar tri dana da živim posle njega.”
Kad malo bolje prokontam, u mom djetinjstvu me svako zvao drugačije, Nena – Alma, Čika Fadil – mala, tata, kao i sve tate: Sine.
Čika Fadil bi popodne došao iz radnje, sjeo za sto, pio i dugo jeo teleću glavu. Nena je sjedila na maloj stoličici blizu njegovih nogu i dodavala vodu, pepeljaru, kafu, čačkalicu, ložila vatru…
Kako je prvi put ušla u zonu komfora kod Čika Fadila, tako je moja mama tu i ostala. Jedina žena koju je prihvatio gotovo kao ravnopravnu. Slučajnost je htjela da je mamin hobi bio upravo šivenje i da je imala mašinu, za kojom je svaki dan nešto šila i krojila. Čika Fadil je samo za nju specijalno servisirao sve, nabavljao originalne dijelove iz Njemačke, kalemčiće, krojačke makaze, sve, tako da je Singer mašina šila baš kao singerica! Mama je divno vezla, a on je preko svojih veza, naručivao šeme za Vilerove goblene, originalne konce. Malo po malo, navukao se na njenu kuhinju. Sa svim talentima koje je imala, postala je Čika Fadilova životna fascinacija, mjerilo vrjednoće, znanja, vještine. Mama mu je pohovala mozak i šnicle, tako da je počeo da zanemaruje škembiće, nego je donosio sirovu teletinu da mu to ona ispohuje, jer to niko tako ne zna. Jednog popodneva upala je Nena, hitro kao i uvijek i šapnula, kao i uvijek: “Hajde Danka, zove te Fadil da ga ošišaš.” “Pa kako ću, ne znam da šišam.” “Ne znam, hajde živa bila, ti znaš kakav je on.”
I otišli smo. U njihovom stanu je čekao originalni pribor, jedna metalna kutija, u njoj frizerske makaze, češalj, brtiva i trimer. Naručio je to od nekud. Čika Fadil je nabavljao samo prvoklasne stvari. Trimer je bio poseban hit. Bila je to jedna plastična spravica, u koju se stavlja cijeli žilet i njime kosa nekako recka naglim pokretima. Mama je govorila: “Pa Čika Fadile, nisam nikad šišala.” “Ma ti sve znaš, samo šišaj”, ne znam kako je to izvela, ošišala ga je tad i svaki sledeći put do njegove smrti. Nikad više nije otišao kod brice na štucovanje, uvijek je bio prezadovoljan frizurom, čak se nije žalio što ga je posjekla par puta, jednom po uhu ozbiljnije. Nije ni pisnuo i kao da je na taj ožiljak dugo bio ponosan. Uz mog tatu i Nena se ohrabrivala na smijeh. Moj tata mu je govorio: “Ne daj, bolan, Fadile da ti žensko prilazi grlu s brtivom u rukama. Ubiće te, ja ti kažem, ne znaš ti nju!” “Ne znam vala što tebe nije ubila, šta će joj Hercegovac.”
Mama i ja samo svake subote išle na pijacu. Da bi došle do pijace, prolazili bi pored radnje našeg Singer majstora. Ispočetka rjeđe, a posle redovno, Čika Fadil nas je dočekivao s radošću. Njemu i mami je poručivao kafe iz Aljine kafane, uvijek pitao: “Hoćete li ćevape, jeste li gladne?” Mene bi uzimao za ruku i vodio do susjedne slastičarne. Autoritativan kao i uvijek, rekao bi: “Maloj jednu šampitu.” Ja nikada nisam voljela šampite, ali Čika Fadil prosto nije smatrao da kolač trebaš izabrati sam. Kad sam već poodrasla, govorila sam: “Neću šampitu, hoću princes krofnu.“ On bi onda rekao: “Daj maloj što ona hoće!”
Među svojim komšijama u Gradskoj ulici, bio je ponosan na nas, što smo tu i što smo njegove. Zbog maminog talenta za šivenje, mnogi su mislili da joj je to posao. Čika Fadil bi s ponosom govorio da sva ulica čuje: „Nije ona šnajderica, ona je službenica u preduzeću! Al’ da znate šta svašta zna, nije ona kao vaše žene!“ Nikome nije davao novac, a mami je često govorio: “Nemoj da nemaš i od drugog da tražiš. Ja imam, tebi ću dati.” Nikad od nje nije ništa naplatio, ni makaze, ni kalemčiće. Mami je dao svu ljubav koju takav muškarac može dati ženi, ta ljubav je bila neki čudni miks očinske i strastvene fascinacije. Mami je prijetio jedino kad se plašio da mu daje nešto svinjsko. Govorio je: “Neću ti oprostiti ako je krmeće. Krmetinu daj njemu, to je hrana za Hercegovce!” Mom tati nije volio baš ni ime da izgovara. Mama je čika Fadila uvrijedila samo jednom – kad je izbacila Singericu i kupila električnu Bagat mašinu.
Od mnogih je krio da je šećeraš. Svi su mu ugađali u te njegove poslednje dane, moj tata je pokazivao izuzetnu tugu, kupovao mu jagnjetinu, govorio: “Reci šta želiš da donesem, nije mi teško“, ali on je tražio samo da ga Danka hrani pohovanim šniclama. Nakon što ga je poslednji put nahranila, živio je još tri dana i nije htio ništa da stavi u usta. Svi oko njega su ga nudili, a on je nemoćno odmahivao glavom. Kad je umro, moj tata ga je najduže žalio. Godinama je govorio kako mu je krivo što je Fadil umro gladan i kako se ni na onaj svijet gladno ne ide. Ja sam uvijek vjerovala da nije htio da pokvari ukus Dankine šnicle.
S ove distance mislim da mama nikad kasnije nije ni imala boljeg druga. Naslijedila je pribor za šišanje, od koga se do danas zadržao trimer. Mama je postala toliko vješta u šišanju, da je kasnije šišala svu svoju porodicu i mnoge komšije. Sve, samo tatu nikada. On je ostao vjeran tradiciji i mrežici!
Da se mama pitala, cigare bi bile zakonom zabranjene. Kad je bila ljuta na neku ženu, govorila je: „ Joj da mi je da joj ovim trimerom odsiječem one šiške, pa da joj više cigara ne padne na pamet!“
Inače, sa sjetom smo se sjećali naših dana proživljenih skupa, uvijek su sjećanja bila divna i pozitivna, osim u slučajevima kada je mama bila ljuta na mene, jer me Nena previše navukla na komšijsko ispijanje kafa, malo trača, kafica, cigarica, čisto da čovjek zna da je živ. Nikad meni nije bilo mrsko obigrati nekoliko komšinica, pa malo srk kafe, pa šta je ko rekao, pa ko je s kim i šta, pa cigara, al’ da ne saznaju roditelji. Mama je bila drugog kova, ljutila se i prigovarala: „Ja hoću da budeš cura za primjer, a ne mahaluša i pokućarka. Nije ni čudo, Nena je to vaspitavala!“
Kad je čula da pušim, sačekala me u hodniku s trimerom, stavila ga prijeteći pred moje oči i stišavajući bijesni ton kroz zube rekla: „Ako te uhvatim, ovim ću te ošišati do glave, pa idi u Omladinski takva!“
Da je Čika Fadil poživio duže, bio bi zapanjen zlatnim rukama moje mame. Ona je kasnije sve znala da sašije, šešir, rukavice bez prstiju, zimski kaput, da presvuče dijelove namještaja. Sve je to radila sama. Čuvam te šešire i rukavice u istoj kutiji s trimerom, možda najvrijednijim uspomenama koje imam. Svojoj djeci pokušala sam da priprijetim šišanjem, na isti način kao meni mama. Oni bi samo odmahnuli glavom i rekli: „S tim da me ošišaš? Daj mama, dokle s tim tvojim prevaziđenim fazonima?“
Nemaju oni pojma koliko je to neprevaziđeno.
Čika Fadil bio je jedini i posljedni Singer majstor u Tuzli.
Autorica: Sanja Hajdukov
