Preplavljeni smo knjigama o samopomoći. To bi možda trebalo značiti nešto o mentalnom stanju pojedinca u društvu danas ili da se o tome danas slobodnije govori.
Glavna razlika koju bih stavila između “Nedostaje? Ne. Dosta je! (kako preživjeti slom duše)” Emine Pršić i Ivane Šešo i svih drugih koje sam pročitala na temu ljubavi i odnosa između dvije osobe jeste istinitost. Priče koje jesu ljubavne, ali nisu bajka, životi koji jesu stvarni, ali nisu obavezno i onakvi kakvima izgledaju posmatračima izvana.
Iako postoje uopštena pravila o tome kako se oporaviti nakon izlaska iz ljubavne veze, nema istih rješenja za sve osobe. Emina donosi Larinu, Vanjinu i Alminu priču. Različite osobe, različite priče, jedna zajednička stvar – slom duše. Kako se ponovo sastaviti sa sobom i ući u nove odnose pametnije odgovoriće Ivana. I dok Emina priča priču svake od ovih žena duboko suosjećajući sa njima, Ivana radi to isto, ali na racionalniji način. Kada sam pročitala prve redove ove knjige, pomislila sam da se radi o nekom ljubiću gdje je glavna uloga žena paćenica (tu mi se stvara snažan otpor) koja ne može da izađe na kraj sa samom sobom, a kamoli sa partnerom koji ju je upravo ostavio. No, kako sam čitala redak za retkom počela sa suosjećati. Uvidjela sam da ta žena nije rođena kao paćenica (niko nije), već je postala vremenom idealizujući partnera i postavljajući sebe u submisivnu poziciju osobe koja je sretnica, jer je osvojila takav jack pot. Kao da to nije dovoljno, ona nastavlja dalje. Kada partner saopštava da je ostavlja ( ili kako se već veza privodi kraju), ona se osjeća kao da je jack pot protratila i da sada pod hitno mora učiniti rebalans vlastitog budžeta (stanja duše) U tome ne uspijeva, pa proglašava bankrot i, da bi ostala do kraja tragičarka, pokušava da se ubije ili uništi si život. Kako ništa od ovog nije istina – niti je srećom osvojila jack pot (nego je tog partnera izabrala/su se izabrali), kako nije protratila vezu (različiti su razlozi za kraj), tako rebalans ne može uvijek popraviti štetu, a pokušaj da se kazni za to znači da traži uzrok svemu u nečemu izvanjskom. Ovdje na scenu stupa Ivana koja, vještim okom iskusnog terapeuta, posmatra sve ove slučajeve i na suosjećajan, ali racionalan način obrazlaže za i protiv onoga što radi „pacijentica“ vodeći je lagano putem oporavka. Ono što mi se jako dopada u ovoj knjizi jeste umjerenost. Ovdje nema jednostavne veze iz bajke, niti oporavka preko noći, dizanja iz pepela i brzinom munje dizanja u zvijezde. Jednako kako je priča svake od žena ispričana na način kako bi je vjerovatno proživio svako ko prolazi kroz prekid veze, tako su i savjeti za oporavak realni. Sve ima svoje razloge zašto se desilo je istina, ali samo naše djelovanje nas može vratiti na put samostalnosti, samopouzdanja i života u kojem nismo ovisni o drugoj osobi ni na koji način. Za sve ovo potrebno je vrijeme, ali vrijeme ne liječi rane samo od sebe, nego uz naš trud da budemo bolja osoba za sebe, a tek takvi smo spremni za odnos sa drugom osobom. S obzirom na to da društvo kao jednu od temeljnih vrijednosti odrasle osobe nameće to da su u vezi/braku, onda se onima koji iz takvih odnosa izađu (još ako su ostavljeni) može učiniti da vrijede manje, pa se (ne)svjesno kažnjavaju dugotrajnom patnjom gubeći kompas za život dalje. Možda neke od ovih natuknica na kojima Emina i Ivana insistiraju mogu pomoći da se uvjere u suprotno:
- nijedna veza nije nužno onakva kakvom se izvana čini
- prekid veze ne znači da nismo zadovoljni samo sa partnerom nego i onime što smo mi sa njim
- slom duše se može desiti svakome/to nisu samo tinejdžeri u fazi heroja koji pati već i odrasli ljudi koji nisu naučili kako da se nose sa određenom situacijom/emocijama
- ponekad se toliko vežemo za partnera da život bez njega/nje znači nužno samoću iako nas okružuje porodica, prijatelji i mogućnost da upoznamo nove ljude
- to što nam porodica/društvo nameće da smo vrijedni samo kada smo u vezi ne znači da smo manje vrijedni kada smo sami
- početi novi život nakon dugogodišnje veze nije lako,ali jeste moguće
- možemo biti sretni i bez osobe za koju smo mislili da je ljubav našeg života,a napustila nas je/mi nju, jednako kao i sami ili sa nekom novom osobom… Sve je pitanje izbora
Sve ovo napisala sam inspirisana knjigom „Nedostaje? Ne. Dosta je!“ Emine Pršić i Ivane Šešo. Smatram je korisnim štivom, a komentari nekih od mojih prijateljica/poznanica koje su imale slične situacije, a pročitale su ovu knjigu (vratila me iz mrtvih, počela sam misliti više o sebi, manje o njemu, kao da sam bila na terapiji kod Ivane, Emina je moja najbolja prijateljica…) govore u prilog tome.
Autorica: Enisa Alibalić (Volimo čitati)
