Snijeg je prva i jedina stvar na koju su me upozoravali, o kojoj su mi pričali i zbog koje su me zezali od prvih misli o odlasku i prvih trenutaka mog dolaska u Kanadu do danas. Slatko sam se smijala pismima ili dnevniku Bosanca iz Kanade, s respektom slučala upozorenja starosjedilaca ovdje i sa popriličnom dozom straha iščekivala svoju prvu, imigrantsku zimu u prerijskoj provinciji Manitoba, u statistički, jednom od pet najhladnijih gradova u svijetu – Winnipegu. 
Prvo što naučiš je da moras da se moraš pripremiti i da budeš spreman na sve. Moraš imati toplu jaknu za najhladnije dane. Hladnoća ovdje je drugačija nego u Evropi. Suha je zima, vjetar daje dodatnih par desetina stepeni niže u najkritičnijim danima i organizam nekoga ko nije rođen ovdje reaguje totalno drugačije nego što se može i pretpostaviti.
Moras imati čizme koje imaju tople uloške ako nisi motorizovan ili radiš posao koji uključuje boravak vani. Čarape vunene, termo ili kobinacija i jednih i drugih. Kapa, rukavice i šal moraju da budu topli.
Nije to znak slabosti, niko vas neće gledati čudno, jer svi smo u istom paketu, zapakovani i promrzli gurajući se kroz svakodnevne obaveze na najbolji mogući način.
Ako voziš auto, a moraš da ga voziš da bi funkcionisalo sve, obavezno je imati kablove za paljenje, kablove za grijač za paljenje, metlicu za čišćenje snijega, dekicu i po mogućnosti zimske gume (što ovdje veliki dio raje nema iako im daju mogućnost kupovine preko osiguranja i otplate na 4 godine).
U Evropi su grijači za paljenje automobila poznati za dizelaše, a ovdje svako auto mora da ima grijač da bi moglo da startuje na ekstremno niskim temperaturama.
Utičnice se nalaze na brojnim parkinzima, zgrade imaju parking mjesta sa utičnicama, kablove za grijače ne smijete, po zakonu, provlačiti preko trotoara ili ulice i trebaju da budu otporni na hladnoću. Svi koji nemaju garaže se priključuju na struju. Kada? Kad temperatura padne ispod minus 14.
Šta ako nema utičnice, a vi ste na parkingu pred firmom u kojoj radite 8 sati? Uzimate dvije pauze po par minuta i pauzu za ručak kako bi svakih 2-3 sata izlazili i palili automobil da se motor ugrije.
Lopata je dio opreme koju je neophodno imati u zimskom periodu. Prvu zimu sam tokom jedne noći zapala sa jakom limuzinom sa 6 cilindara i prednjom vučom, nekih 8 puta u toku jednog dana vožnje kroz snježnu oluju. Ove godine sa slabijim autom tokom oluje u kojoj je palo, u par sati, nekih 30 cm snijega sam prestala da brojim zaglavljivanja nakon 22. Govorim o par sati vožnje u jednom danu. Taj dan su u snijegu ostajali i kamioni, gradski autobuski prevoz i mnogi drugi.
Ono što je pozitivno, u ovom slučaju, škole se zatvaraju, možeš ne otići na posao, djeca ne idu u obdanište itd itd. Druga pozitivna stvar ako zapadneš i zaglaviš, uvijek će neko stati da ti pomogne. A i ti ćeš stati da pomogneš sljedećem u ovom bijelom belaju.
Gdje zapadneš? Najčešće u okukama, prilazima ulicama i snježnim nanosima. Ako nisi nasjeo na snježni nanos, ako su samo točkovi u snijegu, lopatom očistiš ispred i iza, izvučeš patosnice iz auta, gurnes pod točkove i pokušaš da ljuljaš auto, malo naprijed malo nazad dok ne utaba dovoljno da krene.
Snijeg čistiš oko kuće čim počne da pada. Često, par puta tokom dana, iz prostog razloga da se ne bi utabalo i pretvorilo u led, koji je kasnije praktično nemoguće očititi dok se potpuno ne otopi.
Ono što me fascinira je način na koji se čisti grad. Grtalice rade u kolonama od 6, 7 do 10 u jednim smjeru. Voze polako, 20 na sat, stružu snijeg do asfalta i guraju ga ispred sebe pod različitim uglovima. Prate ih bageri koji raščišćavaju prilaze sporednim ulicama i raskrsnice. Nakon dva dana čišćenja glavnih saobraćajnica ide se po zonama u naseljima gdje, opet, ide čišćenje važnijih ulica, pa tek nekad četvrti-peti dan sporedne ulice. Cijelo vrijeme snijeg se odvozi izvan grada u bezbrojnim kolonama kamiona koji rade bez prestanka.
Teoretski, sve to bi trebalo da prate mali bobcatovi koji bi trebalo da čiste pješačke staze, no ove godine ogromna količina napadalog snijega u obrnutom je srazmjeru sa raspoloživom mašinerijom za ovaj zadatak.
Govoreći o raspoloživoj mašineriji, ogromni su novci u igri. Budžet za 2016. godinu namijenjen isključivo čišćenju o uklanjanju snijega iznosio je 33.5 miliona dolara. Grad Winnipeg je u decembru potrošio planirani budžet za čišćenje snijega za cijelu sezonu. Novci su se naravno našli na drugom mjestu, odobren je budžet za 2017., ali je bitno naglasiti kako malo vremena treba da se odradi posao da bi grad mogao da funkcioniše.
Brojni su privatnici uključeni u ovaj biznis, kamioneti sa pogonom na 4 točka montiraju grtalice i rade po pozivu za čišćenje manjih površina, parkirališta, prilaza zgradama, čineći odličan izvor zarade tokom zima poput ovogodišnje.
Kako običan čovjek kuburi sa snijegom?
Dvorišta se pretvaraju u deponije snijega. Ove godine iza kuće u kojoj stanujem izlopatali smo snijeg skoro pa moje visine (172 cm). I ovdje imate komšije koji hoće da pomognu i one koji su šupci ( bez izvinjenja za izraz). Vi ćete sa ostalima očistiti sve, a oni će samo malu stazicu do vlastitiog automobila, ne razmišljajući da vaše ili bilo koje drugo dijete iz ulice treba da prođe trotoarom i ispred njihove kuće na putu do škole.
Postoje naravno i oni koji imaju snow blower, pa će u jednom krugu očititi prilaze garažama cijelom komšiluku, uključujući i parking mjesta i prilaze kućama. Računajte da će dan nakon što ste očistili prilaz garazi da prođe grtalica i nabaci vam brdo leda na prilaz kući ili garaži, tako da kad ste najumorniji i sanjate o tome da uđete u kuću i uhvatite se dekice, morati da razbijate taj led i čistiti brzinski da bi mogli parkirati, jer se morate skloniti sa ulice.
Ovdje nema muško – ženske podjele posla, većina žena se hvata lopate ravnopravno sa muškarcima i bitno je da se posao završi, da život može da funkcioniše.
Onaj ko nije rođen ovdje mora da bude spreman da će koža da mu reaguje na najneočekivaniji način. Promrzline na debelom mesu, ako jakna nije dovoljno duga, promrzline na butinama ako se ne obuče Lonh John (duge gaće) ispod farmerki. Ekcemi su jedna od pojava, lice reaguje sa flekama, aknama, koža se suši, ruke i prsti su ispucali non stop. Rješenje je vazelin, masne kreme, nešto što naučiš da koristiš kao npr. pastu za zube.
Jednostavno navikneš da se nosiš sa snijegom, vjetrom, minusima i nuspojavama.
Naučiš da poštujes majku prirodu i da sve što se dešava prihvatas, pokušavajući da napraviš najbolje što možeš od svakog dana, uživajući u malim stvarima.
Winterpeg je drugi, šaljivi naziv za grad u kome trenutno živim. Moji sugrađani, Kanađani vole svoj grad, vole zimu, snijeg, uživaju u vožnji snowmobilima, hokeju, klizanju na Red riveru. Prije par sedmica sam sjedila u automobilu na raskrsnici, čekajući na crvenom i gledajući čovjeka, nešto starijeg od mene, kako prelazi ulicu, u zimskoj jakni, bez kape, sala, rukavica na minus 25, izgledajući sasvim uobičajeno. On je navikao, vjerovatno bivši hokejaš, neko kome su hladnoća i vjetar sasvim uobičajen pojam. Jedan od onih koji na minus 10 već smatraju da počinje proljeće, čiste oko kuće novi snijeg u majici kratkih rukava, a na minus 5 je već vrijeme da se do prodavnice ode u japankama.
I bez obzira na sve nedaće koje sa sobom donosi ogromna količina snježnog pokrivača, moji sugrađani još nisu izgubili ljubav prema snijegu. Na svakoj većoj raskrsnici, mladi umjetnici prave skulpture u snijegu, djeca prave igloe, Snješka Bijelića, zamkove u dvorištima…
Čim se zalede ceste, izbacuju se golovi na ulicu, mala raja igra hokej. Nema puno brda za sankanje, ali su za to tate tu da vuku sanke ili da naprave malo provizorno brdašce za čitav komšiluk.
Nisam jos sasvim navikla na sve, još uvijek je veliki izazov, al’ moram da priznam da i dalje volim zimu i volim snijeg… Ono kad zasvjetluca pod uličnim svjetiljkama, a odozgo polarna svjetla… Nevjerovatna je moć prirode… Jedinstvena lekcija koju naučiš dolaskom u ovu prelijepu i pomalo, još uvijek, divlju zemlju..
Piše: Kristina Gligorović
