– Je l’ ti shvataš da se niko tamo nije smijao?
– Da. Tek sad kad kažeš, shvatam.
– To je strašno. Imamo po trideset godina, a kao babe u penzionerskom društvu. Ne smijemo se kao ranije.
– Dobro, nismo klovnovi da se cerimo kao prije deset godina.
– A što nismo? Šta ima lošeg u smijanju?
Postalo je normalno ne smijati se.
Društvo je toliko usmereno na: pozitivne misli, optimizam bez kraja, pozitivno roditeljstvo, pozitivan pogled na svijet. A jedan pogled na čovjeka otkriva nam samo negativno.
Pesimisti tvrde da su realisti. Kažu: nije prirodno biti stalno nasmijan i sretan. Kažu: to je imperativ kakvog se ne moramo pridržavati. Svijet je opasno mjesto, bez mnogo razloga za smijeh. Pomalo je i sramota kad se nasmiješ, jer: nema posla, poskupjele su pelene, djeca vrište, rata kredita pojela pola plate.
Ne vidim zašto moram pričati samo o problemima za stolom punim prijatelja. Srpska kolektivna terapija. Sjednemo pa se takmičimo kom je teže. Nasmij se, boga mu, nije valjda da ti usta služe samo za prežvakanje jedne te iste muke?
(Nisam glupa. Problem kad stoji, problem postoji. Al’ šta imaš od toga što kukumavčiš? Ne moraš da se zevzečiš, ali ako si već došao među ljude – nasmiješi se malo. Dozvoli sebi taj luksuz.)
Uvijek se sjetim moje babe koja nam je govorila kad smo bili mali: „Ne smijite se toliko da poslije ne plačete!“ i od te balkanske umotvorine mi se momentalno smuči. Pa dobro, majku mu, što da se smijem, ako nije SKROZ i do daske?
Možda sam zbog toga odrasla opirući se i otimajući od pomisli da će mi neko oteti sreću samo zato što je imam. Pa sam se smijala.
Pitajte koga hoćete koja je prva stvar kada pomisli na mene i svi će vam reći isto. (O)smijeh. Oduvijek sam valjda takva, vedra priroda. A zapravo, godine su lijepo izoštrile sliku i sada je (čak i meni!) sasvim jasno da sam ja samo lijepo upakovana melanholija u dva reda zuba. Melanholija koja ne umije te zube da naoštri i pokaže. Samo se, sirota, smješka. Kakva bih ja to žena bila da nisam sva u suprotnostima?
Vraćamo se kući iz velikog društva, brzog koraka, sporih misli. Bez osmijeha, koji se ipak iscrta na licu kad shvatim da se ja i dalje smijem. Čak i u ozbiljnom društvu.
Autorica: Srbijanka Stanković (Lola magazin)
