Ponukana komentarima na društvenim mrežama, odlučila sam da ove godine, po prvi put u životu, posjetim famoznu koridu u Čevljanovićima. Svjesna da živim u dijelu Bosne i Hercegovine koji je geografski poprilično blizu Čevljanskom polju, te da nikada ranije nisam prisustvovala “najvećoj manifestaciji tog tipa” (kako je nazivaju organizatori), sa prijateljima sam otišla da vidim šta je to što privlači toliko mnoštvo ljudi, te zbog čega su, sa druge strane, tako (negativne) reakcije.

Piše: Dženeta Omerdić

Vozeći se prema Čevljanovićima, razmatrali smo sva moguća scenarija koja će nas tamo dočekati. Iskreno, čitajući komentare i “virtuelne” napade očekivala sam, u najmanju ruku, Sodomu i Gomoru.

Spuštajući se u Čevljansku dolinu, umjesto navodnih (“glavnih i ključnih”) razloga zbog kojih bosanskohercegovačko društvo propada, dočekaše nas prelijep krajolik i na desetine hiljada nasmijanih lica. Vidjevši sve to, u prvi mah sam pomislila da smo možda i pogriješili lokaciju, jer TO što smo vidjeli definitivno nije bilo ONO što smo očekivali da ćemo vidjeti (i za šta smo se svo vrijeme pripremali).

Bila sam pozitivno iznenađena, kako atmosferom koja je vladala, tako i hiljadama nasmijanih lica. (Priznaćemo da posljednjih decenija imamo sve manje i manje razloga za osmijeh. Osmijeh nam je postao ekskluziva.) Stoga sam ostala zatečena ozarenim licima koja smo vidjeli na poljima čevljanske doline. I u tom trenutku nisam mogla, a da se ne zapitam: “Šta je to što se ovdje dešava a što ‘narušava ugled Bosne i Hercegovine’? Šta je to što se ovdje dešava a zbog čega smo ‘nepovratno osramoćeni’?”

Da li nas sramote zvuci koji dopiru sa svih strana? Smeta li nam novokomponovana i/ili izvorna muzika? Smetaju li nam jaganjci koji se peku na svakom koraku? Smeta li nam što se toči alkohol? Ili nam, pak, toliko smetaju, “nikad ranije viđene”, GO-Go plesačice? Uprkos svemu, logične odgovore nisam uspjela pronaći.

A onda mi je sinulo. Sigurno je borba bikova ono “sramotno” u cijeloj ovoj priči! Sigurno je to “nečovječno postupanje” ključni razlog zbog čega je korida u Čevljanovićima za najoštriju kritiku i osudu!

I onda sam sa nestrpljenjem čekala borbe. Dočekavši šampione, odgledavši samo prve tri “borbe” (svjesno propustivši grandiozno finale), shvatih da ni u borbama ne leži razlog za onakve negativne natpise i komentare. Naime, suprotno svim mojim očekivanjima, borba se ne završava teškom ozljedom jednog od “šampiona”. Ne. Borba se okončava na način da poraženi “šampion” okrene leđa i u trku, (zlobnici bi rekli možda čak i kukavički) napusti središnji dio arene. Za razliku od poraženog, pobjednik na znak svog vlasnika (ili koga već), i ne pogledavši za svojim protivnikom, ponosno i slavodobitno ostane stajati na mjestu na kojem se u datom trenutku nalazi.

 

Dakle, ni borbe nisu osnov za sramotu. Pa šta je onda?

I onda je, poput talasa, došao dugo traženi odgovor. Shvatila sam da je većina komentara zapravo rezultat postojećih dvostrukih standarda (da ne kažem licemjerstva) i činjenice da kod nas važi princip da “odijelo čini čovjeka”.

Naime, nešto je dozvoljeno i društveno prihvatljivo samo i jedino ukoliko je ono veliko JA (ili veliko MI!) lični sudionik određenog događaja i ukoliko se to dešava na odabranim, najčešće urbanim, lokacijama. Sve drugo što je izvan naše utvrđene matrice, biva anatemisano i definisano kao primitivno (kolokvijalno i pežorativno rečeno: “seljačko”) i društveno neprihvatljivo.

Ne znam kada i ne znam zbog čega, ali smo postali izuzetno netolerantno društvo. Teško prihvatamo Drugo i Drugačije. Naučeni smo, i što je još opasnije – svojim primjerom učimo mlađe, da su sve postojeće drugosti najbolji predmet za ismijavanje. Ne znam razlog, ali o svemu imamo isključiv stav (a stav je kao takav već opjevan!) kojeg smo formirali bez da smo vidjeli o čemu se radi. Najčešće kritikujemo ono o čemu najmanje znamo. I ono što najviše doprinosi našoj kolektivnoj netoleranciji je činjenica da se znatan dio bosanskohercegovačkog društva stidi vlastitog folklora, odnosno narodne tradicije.

Suviše nepromišljeno ismijavamo nešto što, htjeli mi to priznati ili ne, predstavlja sastavni dio naše svakodnevnice. Uz nekolicinu izuzetaka, koje najčešće svako od nas može nabrojati na prste jedne ruke, u našem okruženju nezamisliva su porodična slavlja na kojima se ne igra narodno kolo.

Sve je već viđeno

Nadalje, koja se to muzika subotom navečer sluša (i pjevuši) u većini bosanskohercegovačkih ugostiteljskih objekata? Ista ona koja je u nedjelju dominirala pod čevljanskim šatrama. (Konzumaciju jagnjećeg pečenja i alkoholnih proizvoda je nepotrebno komentarisati.) GO-Go plesačice su sastavni dio “show-a” kako na motorijadama, tako i na party-ma elektronske muzike. Dakle, sve viđeno. Sve konzumirano. Ali ne toliko napadano i kritikovano kao korida u Čevljanovićima.

Temeljne, gradivne elemente (identiteta) jednog naroda, osim jezika i religije, predstavljaju, između ostalog, kultura i običaji (tradicija). Stoga, koliko god to negirali, kritikovali i ismijavali, jedan od postojećih običaja (svih!) naroda sa ovih prostora, vezuje se za teferiče, vašare, koride i druge slične manifestacije. I možda ne bih ovako odreagovala da ismijavanje i kritikovanje koride, kao već ustaljenog običaja, nije u periodu kada se pred našim očima, u svim sferama društvenog života, odvija proces debosnizacije.

 

Ni kafu više ne zovemo “bosanska”

Naime, svjedoci smo svakodnevnih negiranja bosanskog jezika. Iz naziva bosanskohercegovačkih gradova brišu se prefiksi “bosanski”. Umjesto antifašističkim, u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine djeca se uče fašističkim principima. Proces debosnizacije je toliko uzeo maha da se čak i “bosanska” kafa sve češće naručuje kao “turska” ili kao “domaća”. I uz sve ovo mi analiziramo i ismijavamo više od 70 godina staru društvenu manifestaciju.

Da ne bude zabune, nisam ja fanatični obožavalac korida.

Ali definitivno nisam ni u kategoriji dežurnih društvenih kritičara. Mišljenja sam da svako treba imati pravo da se zabavi na način na koji to njemu najviše odgovara (naravno, pod uslovom da se pri tome poštuje ustavni poredak Bosne i Hercegovine i da se ne narušavaju slobode i prava drugih).

Zahvaljujući sveprisutnim različitostima, zbog višestoljetnog poštivanja različitih želja i društvenih potreba, u Bosni i Hercegovini se do posljednjeg rata živjelo po principu “jedni sa drugima”, a ne “jedni pored drugih”. I svako odstupanje od tradicionalnih principa nikome ne može donijeti dobro. Ukoliko nastavimo sa međusobnim animozitetima i ismijavanjima, bilo po osnovu ruralnog ili urbanog koncepta, bilo po osnovu religijske ili etničke pripadnosti, daleko smo od onog savremenog društva kojem težimo i koje je u stanju pratiti “ritam” savremenih međunarodnih i regionalnih procesa.

Sramota se ne krije u koridama koje, zajedno sa višedecenijskim vašerima, motorijadama, party-ma, koncertima Balaševića i Parnog valjka, pozorišnim, filmskim i drugim festivalima, predstavljaju lijepe, vesele boje kojima se šara i osvježava naša svakodnevnica.

Ne.

Sramota se krije u činjenici da živimo u državi u kojoj se radnici, kao žrtve sistema, godinama bore za naplatu zarađenih plata. Sramota je živjeti u državi u kojoj određena kategorija djece ne uživa pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. Sramota je živjeti u državi u kojoj je plaćen posao “misaona imenica”. Sramota je dozvoliti da neko u naše ime, bez prave mjerne jedinice, određuje šta jeste, a šta nije društveno prihvatljivo.

Sramota je živjeti u državi u kojoj postoje jednakiji i u kojoj (samo)prozvana elita koristeći 50 nijansi sive boji našu svakodnevnicu.

Stoga, što se mene tiče, umjesto društvenog sivila biram osmijehe i šarenilo boja i, nakon uživanja u nadolazećim muzičkim, filmskim i drugim kulturnim događajima u Tuzli, Sarajevu i Banja Luci, budite sigurni da po pozitivnu energiju odoh na tradicionalni vašar u Puračiću!

Nadam se da se vidimo!

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!