Iako te ne ispraćam već pet godina na odlasku, znam da i dalje nervozno vrtiš pramen dok razmišljaš o polijetanju aviona. Taj ćin polijetanja te uvijek plašio, bez obzira što si voljela visine i nevjerovatne poglede odozgo.

Piše: Lejla Feukić

Iako već pet godina ne vidim tvoj pogled pri odlasku, znam da je on pun ljubavi i pogleda koji govore “volim te, vidimo se uskoro, obećavam”. Lomljenje prstiju i duboko disanje neće promijeniti činjenicu da avion mora poletjeti, i bez obzira što si svjesna toga, i dalje imaš svoje male rituale otklanjanja straha. Znala si reći da te moj zagrljaj najbolje smirivao, i hrabrio.

Čiji zagrljaji te sada smiruju, dok su moje ruke prazne i željne tebe?

Kafa naručena prije rastanka uvijek je ostajala nepopijena. Nismo stizali od niza razgovora, poljubaca, zagrljaja i tako u krug. Dok ispijam treću kafu za redom, znajući da danas po stoti put odlaziš, pitam se da li si ti svoju uspjela da popiješ? Znam da ćeš uvijek pomisliti na mene pri polijetanju aviona. Znao sam to kada si mi prvi put saopštila da odlaziš.

Znao sam i svaki naredni put, kada si odlazila mimo moje volje. Osigurao sam sebi sićušno mjesto u tvojim beskonačnim mislima izgovarajući jednostavno: “Znaš da uvijek imaš kome da se vratiš”.

Uvijek kada bih to izgovorio pogledala si me očima u kojima sam vidio ljubav. I da se desi najbolji trenutak mog života, ne bih mogao da ga poredim sa tim kada je tvoj pogled sreo moj. Ispraćajući tebe, u tih par godina sam ispratio sve svoje nade, želje i osjećanja. Zajedno sa tobom su odlazile sve moje misli i luđačka obećanja. Tako je to kada u nekome imaš sve sto si ikada poželio da imaš.

Iako te ne ispraćam već pet godina, siguran sam da se okreneš još jednom, da pogledaš koga ostavljaš iza sebe, kao da hoćeš da budeš sigurna da je i dalje tu. Ne brini lutko, čekam te nakon 5, a čekao bih i nakon 50. Lako je otići kad imaš kome da se vratiš, zar ne?

Jer neki ljudi dođu da te nikada ne prođu.

Komentari

Komentari