Vršnjačko nasilje postalo je svakodnevica, a roditelji na sve načine pokušavaju da zaštite svoju djecu i uče ih kako sami da se zaštite.
Većina će se složiti da uzvraćanje nasilja ne donosi nikakav rezultat niti rješenje problema, ali jedna mama se ne slaže – štaviše, ona uči svoje dijete da vrati onome ko je prvi udari i ponosno to priznaje.
“Roditelji jesu većinom popustljivi i nezainteresovani, što je opet jedna vrsta zanemarivanja djeteta. Zbog čega niko ne reaguje?
Samo bih Vas podsjetila i na to da djeca provode po osam i više sati u vrtićima, dok sa roditeljima provedu dvostruko manje vremena. Navešću samo dva, najsvježija primera pedagoškog rada vaspitačica (a mogla bih ih navesti milion).
U grupi koju pohađa moje dijete (pet godina), vaspitačice dozvoljavaju pravljenje “klanova”. Moje dijete ne smije da se igra sa tom i tom igračkom, jer se sa njom igraju isključivo Pera, Mika, Žika.
Šta mislite, koja je vjerovatnoća da će neko od te djece kasnije naučiti šta znači “NE”, šta znači drugarstvo, šta znači timski rad, da ne može biti sve kako oni žele jer nisu centar svijeta?
Kada je drugar iz grupe šutnuo u stomak, nije smjela da kaže vaspitačici jer nije lijepo tužakati. Samo bebe tužakaju. I onda imamo dijete koje je izvršilo nasilje i prošlo bez opomene, nekažnjeno. Kakvu to poruku šalje? Da li je to normalno? U najranijem uzrastu ih uče da treba ćutati i trpeti, jer, zaboga, beba si ako se žališ.
I, da, ja sam ta mama koja uči svoje dijete da treba da vrati ako je neko prvi udari. Ako ne smije da kaže vaspitačici, vaspitačica ne primjećuje sama, a ja nisam tu, ko će da je zaštiti? Ne mislim da je nasilje rešenje, ali nije rješenje ni trpjeti i biti žrtva.
Ukoliko ima djece koja su otvoreno agresivna, gdje su psiholozi? Gdje je Centar za socijalni rad? Kome ja kao roditelj da se žalim na rad vaspitačica i da li mislite da ima šanse da time nešto postignem?
Mislim da cjelokupan sistem ne funkcioniše. Neke vaspitačice su nezainteresovane, većina roditelja takođe, a unutrašnju kontrolu i nadzor nad vrtićima tek ne bih pominjala.
Jedino bi timskim radom mogli nešto postići, ali avaj. Svi samo kukaju nad svojom sudbinom – male plate, mnogo djece u grupama, roditelji puno rade pa djeci daju tablet i šta god, samo da bi odmorili malo. Muke.
Najlakše je zažmiriti i praviti se da problema nema. A možda se i taj problem sam od sebe riješi”, iskreno je napisala mama.
