Abortus je prožvakana tema. Mišljenja oko abortusa su podijeljena. Sve strane znaju najbolje šta i kako treba i kako stoje stvari.

Svi sve znaju.

Jedni misle da je abortus ubistvo, da je to pitanje etike i da nema nikakve veze sa ženskim pravom.

Drugi misle da je to isključivo pitanje prava žene na odluku o sopstvenom tijelu.

Onda se prvi izdignu na zadnje noge i zaurlaju da se tu ne radi samo o ženinom tijelu, nego o još jednom.

A onda oni drugi kažu da je to ženina maternica i samo ona, žena, može odlučivati šta će s njom.

I tako u krug.

Vrtimo se, vrtimo.

Teške se riječi koriste.

Manipuliše se.

Na sve načine se pokušavaju odbraniti – pravo i život.

Jer jedni brane pravo na odluku i izbor, a drugi brane pravo na život, kako kažu, od začeća. Život, dakle, ploda. Ne život žene. Pa onda udari pjena na usta od priče i definiranja kada to, ustvari, počinje život. Da li kad počne da mrda, da li u 10. nedelji ili je počeo ono veče kad je pao taj neki seksić?

Foto: Pixabay.com

U ovoj priči meni je važno postaviti neke temelje.

Prva stvar koju smatram važnom je činjenica da to o čemu pišem može da mi se desi – sutra. Dakle, sutra mogu da ostanem neželjeno trudna. Jeste šansa sasvim malecka, ali i dalje postoji. U tom smislu ovoj temi pristupam ozbiljno i sa osjećajem solidarnosti sa svima kojima to može da se desi, a to je 52% stanovništva.

Meni, kao osobi kojoj može sutra da se desi neželjena trudnoća, potpuno je neprihvatljiva sama pomisao da me neko pokušava spriječiti da prekinem tu trudnoću, da me onemogućava u tome, da ne uvažava moje zahtjeve, želje i izbore i da mi postavlja pitanja koja se tiču zadiranja u samu srž odluke.

Smatram da ne moram da proživim pakao da bi mi, eto, abortus bio osiguran. Ne.

Foto: pixabay.com

Mišljenja sam da ne moram biti silovana od strane ujaka, strica, komšije, tate, šefa, manijaka s ulice – pa da dobijem mogućnost da abortiram.

Priznajem – raspizdi me jebeni patrijarhat u kojem se stalno nešto dešava sa ženskim tijelom. Stalno neko kontrolisanje. Stalno je pod lupom. Propituje se. Zaviruje. Vrjednuje. Procjenjuje. O čemu god da se radi.

Dok se zaraćene strane prepucavaju i prejebavaju, žene crkavaju – jer se odlučuju na ilegalne abortuse.

Uvijek se nekako ta sranja prelome preko leđa žena, u ovom slučaju preko života žena.

U mom svemiru je život žene iznad života ploda. Čak i kad ga nazivate djetetom.

U mojoj glavi život žene vrijedi više od života ploda. Čak i kad ga nazivate djetetom.

Foto: pixabay.com

Uopšte nemam namjeru da zalazim u tuđa viđenja i definiciju abortusa kao zahvata. Potpuno mi je u redu da ga se naziva ubistvom, ukoliko vjerujete da to jeste ubistvo.

Uvijek ću stati na stranu žene i ženinog izbora – da rodi ili ne rodi.

Uvijek ću biti mišljenja da je isključivo i samo žena ta koja može i treba da donese odluku o ishodu trudnoće.

Duboko sam uvjerena da abortus nije i ne treba da bude stalna praksa u životu jedne žene. Istovremeno sam mišljenja da abortus mora da bude dostupan – ne samo na papiru.

Živim u pograničnom području i žene iz moje okoline na abortus odlaze u susjednu državu. Na taj način nisu dio statistike, plate manje, abortus im se učini u kontrolisanim uslovima i ujedno obave i šoping. Kad sretnu komšinicu u čekaonici, ćute i prave se da se ne znaju. Ali učine ga.

Jer ne žele dijete.

Jer ne žele dijete sada.

Jer ne žele dijete sa njim.

Jer im se ne uklapa u životne planove.

Jer im se može.

Jer ne žele iskustvo porođaja.

Kad čujem nekoga ko urla protiv abortusa, pomislim na sve njegove sestre, prijateljice, žene – koje su imale abortus, ali ne smiju to da kažu, jer će biti odbačene.

Možda ste baš vi rođeni između dva abortusa? Možda je vaša najdraža kolegica išla na abortus onda kad je uzela jedan dan bolovanja, a rekla vam da ide ‘na neku kontrolu’? Možda vam je kćerka došla s abortusa onda kad je preležala cijeli dan, a vi mislili da je boli glava od učenja? Možda vam je žena išla na abortus onda kad je nije cijeli dan bilo, a rekla da je bila sa prijateljicom u kinu i na kafi?

Foto: pixabay.com

Nikada ne bih odbacila i/ili osudila sestru i/ili prijateljicu koja je išla na abortus.

Odbijam prihvatiti stav da žena mora da se napati i prođe pakao da bi joj se krajnji ishod – opravdao i bio omogućen kao takav. Ne želim da vrjednujem ženu kroz patnju i bol.

I, ne, nemaju sve žene koje su imale abortus – košmare i grižu savjesti, ali kako da vi to znate, kad vam se nikad neće nijedna žena povjeriti o tome, jer zna vaš stav i zna da njenu odluku da to učini nećete prihvatiti sa razumijevanjem i podrškom koja joj je možda baš od vas potrebna.

Nemojte imati razumijevanja samo za žene koje su silovane, pa su abortirale, ako uopšte i za njih imate razumijevanja.

Nemojte da odbacujete žene koje abortiraju.

Pružite podršku ženama u ostvarivanju njihovih potreba i želja.

To vas ja molim sada.

Abortus je posljedica i nemojte žene koje su neželjeno trudne da nepotrebno opterećujete pričom o prevenciji i zapitkivanjima o ‘kako ti se to desilo?’, jer su to zadnje stvari koje te žene tada žele da čuju. Nemojte da im otežavate.

Nisu žene koje abortraju ni bolje ni gore od onih koje ne abortiraju, jer to ne žele ili jer ni nemaju priliku da im se to desi.

Iz mog ugla gledanja, svaki put kada ne podržite ženu u njenoj odluci o ishodu trudnoće, vi je mrzite.

I zato vas molim – nemojte da mrzite žene.

Izvor: Lola magazin

Komentari

Komentari

Nema više članaka