Da nije Istoka ne bi ni dan svanuo. Niti bi znali da postoje zvijezde na nebu. Niti bih mogla izračunati koliko dana ga volim. Zgodni su bili ti Arapi sa kufijama na glavama dok izučavaju astrologiju i matematiku. Zahvaljujući njima znam da su moja i njegova zvijezda čak i na nebu udaljene. I mogu da izračunam koliki je zbir naših emocija.

„Ti imaš arapski nos. I oči koje bi trebale da se skrivaju iza čipke burke.“

Sunce zalazi. I čuje se ezan, poziv na večernju molitvu. Sjedimo na terasi i pijemo čaj iz najdivnijih čaša. Tačno je 8.784 časova, 527.040 minuta i 31.622.400 sekundi otkako izučavam nebo iznad Bejruta. Ovo je trebala da bude neobična ljubavna priča u kojoj se bejrutski fotograf zaljubi u mene i zbog kojeg počinjem da slušam Soap Kills i gledam filmove Nadine Labaki i maštam o Bejrutu. Tačno je 52,1775 sedmica otkako sam spakovala kofer i odrekla se onog života zbog ove ljubavi i ove terase na kojoj smo prvih 60 dana pili čajeve i slušali poziv na večernju molitvu. I onda je on morao poslom da ode u Jemen i ko zna gdje rekavši mi da će to proći tako brzo a da za to vrijeme upoznam Bejrut i poradim na arapskom koji mi nikako nije išao.

Znate gdje se razlike najviše primjećuju i gdje smetaju? U mješovitim brakovima iz ljubavi. Jer na početku je sve zanimljivo i kao u filmovima. Jutra vazda mirišu na moj pokušaj da napravim arabik kafu sa kardamomom, i čak i kada ne ispadne kako treba njemu je to najbolja kafa koju je pio ikada. Dok obilazimo grad grli me sa širokim osmijehom u nadi da svi koji nas sretnu moraju prepoznati da njegova žena nije Libanonka. Onda se na večerima na kojima dolaze prijatelji moj napravljeni kaak (pecivo u obliku torbice) služi kao onaj hljeb koji se lomi na pravoslavnim slavama i svi zadovoljno klimaju glavama i obasipaju me riječima hvale (iako sam se poslije sjetila da sam zaboravila staviti za’atar u njega). Ljubav je slijepa. Zato niko za’atar nije ni vidio u pecivu, ne zato što ga nema već jer ga je pravila zaljubljena žena. I zaljubljena žena uči arapski, pije čaj na +40, jede kunefe koje ne voli, ne smetaju joj začini ili gužve u ulicama, ni prijeki pogledi onih tamnih Libanonki.

Zbog ljubavi idemo i na kraj svijeta. I onda ljubav ode od nas jer je ispunila svoju misiju. Ostavi nas da se otrijeznimo. Da meni počne da smeta arapski, masline, vrućina, ulice u kojima se pravi i služi quoarma, prestanem da slušam divnu arapsku muziku i pravim bosansku kafu i odgovaram mu kada me nešto pita na francuskom. A da on počne u meni da traži Libanonku.

U 365,2425 dana izguštamo ljubav, i probamo ono drugo. I onda počnemo da nedostajemo sebi.

„Voljela bih na tvojoj terasi gledati nebo iznad Bejruta i biti ti žena. Ali to bi značilo da se odreknem ovog života. A u tom tamo, u gužvi tih ulica, kada bi ti morao otputovati poslom i ostaviti me samu ja bih izgubila sebe, a to je jedino što sigurno zauvijek imam.“

Vjerovatno ću cijeli život da mislim o tome kako sam završila ovu priču ali jedno sigurno znam a to je da ne znam kakva bi bila i koliko bi trajala ta naša neobična libanonska ljubavna priča. Znam da je tačno 3 287.1825 otkako sam sudbini tad rekla „ne“ i otkako plavooki libanonski fotograf putuje po ratištima i rijetko se vraća kući u Liban.

Autorka: Luna H. (blacksheep.rs)

Komentari

Komentari

Nema više članaka