Moj djed Svetozar je bio uživalac penzije, u bukvalnom smislu te riječi. Naime, značajno duže je primao prenziju nego što je radio. Samo su se rijetki sjećali da je par godina radio kao opštinski činovnik nakon Drugog svjetskog rata. Ko bi ga znao zašto i kako je penzionisan, al’ pošto je doživio duboku starost,  bolest definitivno nije bila razlog. Jedno deset godina nakon njegove smrti sam nešto tražila u njihovoj kući, kad odjednom nađem torbu.

Piše: Sanja Hajdukov

Bila je u odličnom stanju, praktično nekorištena aktovka, od debele žuto-smeđe kože. Na vrhu je imala ručku, a zatvarala se preklapanjem i imala kaiš sa metalnom tokom, koji je služio da se dobro zatvori. Baka je naišla i upitah je: „Kakva je ovo torba?“

„NOVA“, reče ona!

„Kako nova, čija je?“

„Djedova, u njoj je nosio spise na posao!“

Izračunah tad da je nova torba imala najmanje 70 godina, što me navede na zaključak da se u našem jeziku miješaju pojmovi nova i očuvana.

E istu takvu torbu i toliko novu, nosio je na posao naš profesor Nedimović. „SRETNO“, rekao bi ulazeći na predavanje, kako su nas svi profesori pozdravljali, što je naš fakultet izdvajalo od svih drugih. Zatim bi tresnuo tu torbu na katedru, izvadio iz nje nekoliko svojih knjiga, izdignuo raširene šake iznad glave, i ubacivao svoje prste lijeve i desne ruke naizmjenično, te vrlo neobičnim, rekla bih kreštavim glasom rekao: „Zupčanik!“

Želio je time da nam dočara kako zupci ulaze jedni u druge i u tome je bio neumoran. Naime, često mi se desi da me pitaju: „Jeli istina da si završila Rudarsko-geološki fakultet?“

„Pa otkud rudarstvo?“

Da, ja sam prvenstveno inženjer rudarstva i ne radeći taj posao, nosim tu titulu s ponosom i čašću. Svakog 21.12. na Dan rudara  pomalo u meni zadrhti duša kad se sjetim kako su naši profesori nosili svečane rudarske uniforme kada bi nam uručivali diplome. Znamo da odnedavno žene direktori postadoše direktorice, ljekari ljekarke, advokati advokatice, no samo za rudara ostade rezervisan muški rod. A ja poznajem mnoge žene koje se prosto, poput mene, rode za rudare. I koje njeguju sve vrijednosti rudarskog zanimanja: rade, bore se za druge, rade ono što većina ne bi ni mogla ni smjela, nose i ponos i snagu, spremne na veći iskorak, spremne da odronjenu stijenu prime na svoje grudi, kako bi zaštitili druga.  U meni je oduvijek rasla i bujala duša rudarska i da se ponovo rodim ja ne bih bila ništa drugo nego rudar. Po meni, Tuzla bi se trebala hvaliti najviše time kako smo zanatstvo razvili i doveli do respektabilne i multidisiplinarne nauke.

Naš profesor Nedimović bio je živopisan lik, imao je četrdesetak godina, al’ djelovalo je da je zalutao u vremenu i prostoru, kako po odijevanju, tako i po izražavanju, za koje se često trudio da bude kolokvijalno. Oblačio se otprilike kao demodirani Elvis Presley i imao takve zulufe, koji su išli iznad ušiju, pa sve do usta, a i razdjeljak je tjerao nekako na stranu, u skladu s odjećom. Kasnih osamdesetih i početkom devedesetih, kada smo bili studenti, ovo je bilo totalno demodirano, no to našeg profesora nije ometalo. Nikada niko nije vidio osmijeh na njegovom licu, ali je trud da nam prenese potrebno znanje, bio zaista za svaku pohvalu.

Pošto bi svojom ozbiljnom pojavom i izuzetnim stilom odijevanja, odmah u startu izazvao podsmijehe studenata i kada bi vrlo ozbiljno s podignutim rukama zakreštao: „Zupčanik“, tako bi se amfiteatrom razlio smijeh. On bi spustio ruke, koje su trebale da predstave funkciju zupčanika i ljutito upitao: „Drage kolege, zašto me ševite?“

Nakon ovako postavljenog pitanja je bilo teško zaustaviti nesnosni smijeh. Pošto se ovo na svakom predavanju ponavljalo, poneki dobronamjerni studenti su pokušavali da mu dobace da je, kao u vicu, pomiješao ptice ili značenja, ili sleng. Dovikivali su: „Možda mislite ŠEGA, možda šala, nešto drugo na š, možda je lapsus“, no on bi ljutito nastavljao svoja predavanja i ono što se nije moglo prigovoriti, jeste da se svojski trudio da svi utuvimo zauvijek kako se računaju vučna i zatezna sila kod kaišnika. Naime, nama, budućim rudarskim inženjerima, ovo je bilo zaista bitno da znamo. Kad smo ga vremenom zavoljeli, odlučili smo da mu kažemo da izraz „ševa“ u našem slengu znači nešto drugo, no on je nesigurno prozreo da nailazi na tanak led pred studentkom nemilosrdnošću, pa bi odlučno i uvjerljivo rekao: „Gospodo, ako je ovo neka ševa, znajte da nisam zainteresovan.“

Po sto puta je ponavljao kakvo neznanje ne toleriše i naglašavao šta će na ispitu smatrati kardinalnim i neoprostivim greškama. Pošto bi mnogi prvom prilikom na ispitu lupili baš to što on smatra nedopustivim, šokirano bi pogledao studenta u oči i postavio dobro znano pitanje:

„Da li ti to mene ševiš?“

Kada bi donio rezultate pismenih ispita, one dobro ocijenjene bi spustio na sto, a ostatak bi podigao visoko iznad glave želeći da time naglasi da se tu nalaze oni koji imaju slabo znanje. Mahao bi tim papirima i govorio: „Ovo su ševe!“

Kao i svi profesori,  na početku predavanja je davao tabelu u koju smo trebali upisati svoja imena, na osnovu čega se potvrđivalo prisustvo predavanjima.

Imam često priliku da radim sa mladim ljudima, pa im govorim da se iz studentskih dana zapamte samo smiješne stvari, ili eventualno neke ekstremne. A gradivo zaborave svi, sve formule, tabele, te uzalud naučene detalje, e toga se s vremenom baš niko ne sjeća.

I odluče moje kolege da se našale s profesorom, pa na taj spisak počnu da upisuju estradna imena, jer je neko skontao da kad napišeš prezime pa ime nekog balkanskog pjevača, to ne zazvuči odmah  poznato, te počeše upisivati kako su na predavanju iz Mašinskih elemenata, na RGF-u u Tuzli bili prisutni Ilić Miroslav i Čolić Zdravko. Vremenom su dodavali i Muslimović Halida, Bregović Gorana, te uvidje profesor da je na spisku puno više osoba, nego što sjedi u klupama. Odluči da prozove. Pa prozove i naredni put, pa primijeti da neki konstantno izostaju i reče: „Što ovaj Ilić nikad ne dolazi na predavanja“

„Otišao na koncert!“, dobaci neko.

„Koncert, čuuj, šta to on svira?“

„Ne svira, pjeva, dobaci drugi!“

I tu se već smijuljimo i prijeti to da bude nezaustavljivo.Profesor Nedimović procjenjuje opasnost, podiže papir iznad glave i dodaje teatralno: „A da ovo nije neka ševa?“

Postade ovo vremenom najbolji i najsigurniji način zabave. Te godine održavalo se Evropsko prvenstvo u košarci, pa nam to dade ideju da upišemo da je na predavanju prisutan Arvidas Sabonis. Testiranje profesorovih nerava išlo je  do Sandokana i Brus Lija, te bi Nedimović ljutito uzimao crvenu olovku, križao oštrim pokretima i govorio: „Vi koji me ševite, dobro se pripremite za ispit, vidjećemo kako ste vučne i zatezne sile savladali!“

Vremenom odlučimo da isto ovo primijenimo i na predavanju profesora Avdića, totalno trezvenog i modernog. Međutim, on primijeti brzo da se neka neobična imena motaju po spisku. Imali smo druga koji je studirao s nama, odličan kolega i dobar drug, kome je pravo ime bilo Andersen. Nikakve strane krvi on nije imao, prosto su mu roditelji voljeli bajke.  Jedno vrijeme smo i sjedili skupa, bio je vaspitan i vrijedan i time je privlačio pažnju, jednako kao i zbog neobičnog imena. Neki dan sam upoznala čovjeka iz naših krajeva čiji brat se zove Napoleon. Podjestilo me to na Andresena i ovu davnu epizodu.

Kako se potpisan spisak o prisutnosti vratio na katedru, poče profesor Avdić da zagleda imena, poznavajući činjenicu da studenti jedva čekaju priliku da se profesorskoj nesmotrenosti ili neobaviještenosti nasmiju u brk, pa strogo reče: „Kakva su ovo imena, mene ste mislili,… Sabonis, Andersen“, pa poče brzo da križa sve što je strano i neobično, a naš kolega Andersen zavapi: „Nemojte profesore, to sam ja, evo mene prisutan.“

To već raspali profesora, ustade, značajno dođe do njega: „Kolega, kako se vi zovete?“

„Andersen, profesore!“

„Mladi kolega, da li vi to pravite neke šale na moj račun?“

„Ne profesore, izvolite indeks.“

Sav ozbiljan, profesor pogleda i veli: „Pa ti se stvarno zoveš Andersen. A imaš li brata ili sestru?“ „Imam oboje!“

„Izvini“, radoznao sam, „a kako se oni zovu?“

„Ivica i Marica“, reče prilično tiho Andersen.

Sad totalno zbunjen profesor reče:

„Izvinite stvarno, ali moram upotrijebiti izraz kolege Nedimovića: da li vi to mene ševite?“

I tako…

Živa je istina da iz studentskih dana pamte samo dobre šale, zato se djeco, smijte kad god je nešto istinski smiješno. No kako se politička situacija sve više komplikuje u našoj zemlji, kako se stvari dovode do apsurda i neprepoznavanja, kako su se vrijednosne ljestvice totalno poremetile, sve češće, kako u javnosti, u institucijama, na televizijama, tribinama, plakatima, vidim samo sulude stvari.  Prosto me vrijeđa to što nam pod novo poturaju stvari stare kao torba mog djeda, pa da su barem očuvane. I kako da uopšte ovakvo kolektivno ludilo i propadanje izdrži jedna prosta duša rudarska?

Hvatam sebe kako sve češće pomislim na našeg profesora Nedimovića i vidim da je na sve ovo jedini pravi komentar: „Gospodo, ako je ovo neka ševa, znajte da nisam raspoložena!“

No na svaki Dan rudara ja znam da bih, da se ponovo rodim i budem mlada, ponovo odabrala da budem rudar. Ne samo zato što je to tako časno zanimanje, nego zato što je to skup najvećih ljudskih osobina u jednom čovjeku. Nikada nisam čula da se neko podsmijavao rudaru, jer biti rudar nije samo sposobnost koju nema baš svako – za rudara treba petlja. Za rudara treba talenat, da u mrklom mraku rudarskog okna, gdje sve bruji i prijeti da te svakog časa udavi, ti hrabro upališ fitilj i kad ti tone uglja i soli zatutnje rušeći se, ti čuješ kako ševa divno pjeva.

I …neka uvijek SRETNO prati nas.

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!