– Dobro, ali, kako mjeriš to?

Začuđena, prekidam svoje opširno izlaganje, malo podižem glavu sa njegovih grudi i, dok on nastavlja da se igra mojim uvojcima, zbunjeno pitam: – Šta?

– Pa ljubav. Kako mjeriš ljubav?

 

Mjerim je jednim pogledom, onim nekim posebnim pogledom, koji ti kaže sve. Mjerim je osmijehom, za koji ti kažeš da predstavlja sreću, a ja mislim da sam samo blesava i zaljubljena. Mjerim je po tome koliko puta krećeš da mi spremiš „Ferveks“ kada sam prehlađena, iako nikada ne brojim. Mjerim je po tome što si jedina osoba kojoj dozvoljavam da se igra mojom kosom, a da se ne nakostriješim. Mjerim je i zagrljajima. Iako inače ne volim da se grlim, sa tobom mi to ne smeta. Mjerim je dodirima, isprepletenim prstima i golicanjima. Mjerim je i jednim stiskom tvojih ruku oko mog struka, koji mi kaže koliko sam tvoja.

Mjerim je večerom i osjećanjima koja se ogledaju u jednom mom pogledu, koji si pročitao. I kokicama sa puterom uz filmove. Kao i filmskim večerima u tvom zagrljaju. I maratonskim gledanjima „Kako sam upoznao vašu majku“. Sastancima i rastancima. Jednom klupicom pored rijeke i savršenim popodnevom. Poklonima koji ne koštaju mnogo, ali mnogo vrijede. I hintovima koji više odmažu nego što pomažu. I mojim nadugačkim pokušajima da pogodim šta je poklon, nerijetko praćenim uspjesima.

Mjerim je jednim jednostavnim „Nedostaješ (mi)“. Jednim mojim „Ako odem, sada imam gdje da se vratim“ i jednim tvojim „Ili imaš sa kim da odeš“. Mjerim je svakim tvojim pitanjem koje se tiče budućnosti, a želiš da znaš šta ja mislim. Poput onog o kolima ili Kanadi. Mjerim je onim „Vodim te svuda sa sobom“, iako ne brojim koliko si mi to puta rekao. Mjerim je i uspavljivanjima u udubljenu tvog ramena, iako ni njih ne brojim. Mjerim je još i mojom rečenicom „Ja ne mogu da te krivim zato što nešto misliš i osjećaš, čak i ako mi se to ne dopada“. Po tome što kada ja nisam ok i ti nisi ok, mi nismo ok. Ili drugačijim riječima, što kada mi nismo ok, ni ti, ni ja nismo ok. Što pojedinačni problemi postaju naši i zajedno se trudimo da ih riješimo.

Mjerim je prvim plesom u tvojoj sobi. Zajedničkim koncertima, iako ih nije bilo mnogo. Spiskom „naših“ pjesama, koji postaje sve duži. Time što i dalje idemo na dejtove. Što iznova osvajamo jedno drugo. Mjerim je i time što ti tegliš stvari, a ja sam lijepa. Mjerim je vremenom koje ti kradem. Mjerim je zajedničkim korakom, onim od sedam milja. I slušanjem radija. Posebno kada Tanjug javlja „Ja te volim“.

 

– Pa ljubav. Kako mjeriš ljubav?

– Poljupcima? – zbunjeno kažem.

– Ja mislim da se ovo ne da izmjeriti. – rekao je i poljubio me.

Izvor: blacksheep.rs

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!